Autor: Zoran Stupar

Photo: Pixsell

Utorak, 15 Siječanj 2013 20:08

 

Dr.sc. David Schweickart, profesor sa američkog Sveučilišta Loyola u Chicagu, autor je knjiga ‘Protiv kapitalizma’ i ‘Nakon kapitalizma’. Kako bi on ukinuo nezaposlenost, je li njegov sustav ‘ekonomske demokracije’ zapravo preslika neuspjelog komunističkog eksperimenta, zašto je kapitalizam pred propasti, a čovječanstvo na prekretnici – objasnio je u razgovoru za naš portal.

Profesore Schweickart, molim vas da se predstavite hrvatskim čitateljima.

Ja sam politički filozof koji je nekoć bio matematičar. Doktorirao sam na University of Virginia pa godinu dana predavao na odjelu matematike na University of Kentucky. Tamo sam doživio krizu savjesti. Većina mojih predavanja bila je za buduće inženjere, koji su, u to vrijeme, uglavnom radili u američkoj vojnoj industriji. To je bilo 1969.-1970., usred rata u Vijetnamu i proturatnih prosvjeda. S obzirom da sam i sam prosvjedovao, želio sam promijeniti karijeru. Volio sam predavati pa sam odlučio doktorirati na drugom području. Uvijek sam se zanimao za životna pitanja i pitanja društvene pravednosti pa sam odabrao filozofiju. Negdje u to vrijeme pročitao sam Marxov ‘Kapital’; pažljivo, kao matematičar, čitajući svaku fusnotu, prolazeći svaku jednadžbu. Dotad nikad nisam preispitivao ekonomski sustav, nisam puno mislio o kapitalizmu. No, uvjerio sam se da je kapitalizam u svojoj osnovi pogrešan.

Započeo sam s onim što je otad fokus mog rada: artikulacija i obrana demokratske alternative kapitalizmu koja bi bila ekonomski održiv i etički superioran kapitalizmu. Nazvao sam ga ‘ekonomska demokracija’.

Nije li vaš model presličan komunizmu koji nije donio razvitak i humanost u zemlje koje su ga pokušale primijeniti, uključujući Hrvatsku? Koje su glavne razlike između ekonomske demokracije i komunizma?

Dvije su osnovne razlike. Prvo, politički sustav je demokratski, puno demokratskiji. Drugo, tržišna inicijativa igra ključnu ulogu u osiguravanju efikasne ekonomije. Ekonomska demokracija dopušta male, privatne poduzetnike te poduzetnički kapitalistički sektor.

Ogromna nejednakost, nezaposlenost, siromaštvo, manjak demokracije, ekonomska degradacija i previše rada prema Vama su glavna obilježja kapitalizma. Zašto će ekonomska demokracija biti bolja od kapitalizma?

Od mene tražite da sažmem svoju knjigu u odlomak. Morat ću izostaviti većinu detalja. Prvo, kako bi ekonomska demokracija izgledala? Kapitalistička ekonomija je tržišna ekonomija, ali se sastoji od tri različite vrste tržišta: za dobra i usluge, rad i kapital. Ekonomska demokracija očuvat će tržište dobara i usluga, ali zamijeniti preostala dva demokratičnijim institucijama. Poduzeća će se natjecati, ali biti će organizirana demokratski – radnici će izabrati radničko vijeće, koje će odabrati upravu. ‘Kapital’ se neće prikupljati poticanjem bogatih ‘kapitalista’ da štede, već putem poreza. Takvi porezni prihodi će tvoriti Nacionalni investitorski fond koji će putem mreže javnih banaka ta sredstva proslijediti ljudima koji žele započeti biznis ili postojećim poduzećima koja žele nadograditi svoju tehnologiju ili proširiti proizvodnju.

Dakle, bilo bi manje nejednakosti jer radnici nikad ne bi glasali da dozvole menadžerima da zarađuju stotine puta više nego oni, kao što je slučaj u kapitalističkim zemljama. Omjer 3:1 je vjerojatniji. Nezaposlenost ne bi postojala jer u ekonomskoj demokraciji vlada zapošljava kada više nitko ne može. Ako čovjek ne može pronaći posao u javnom ili zadružnom sektoru, vlada će vas zaposliti na slabo plaćenom, korisnom poslu. U kapitalizmu je nemoguće ukloniti nezaposlenost jer mu je ona potrebna kao disciplinsko sredstvo za radnike. U ekonomskoj demokraciji svi radnici dijele profit tvrtke, ali i svi trpe ako poduzeću ne ide.

S obzirom na punu zaposlenost, siromaštva bi bilo manje. Ukoliko bi poduzeću išlo dobro, radnici bi mogli imati više slobodnog vremena, umjesto da pojačano troše. Ta mogućnost nije otvorena radnicima kapitalističke tvrtke. Demokracija bi se proširila na dva vitalna područja života: radno mjesto i odluke o prioritetnim investicijama koje će utjecati na budući razvoj društva.

Ekonomska demokracija ne mora rasti kako bi ostala stabilna. Kapitalizam mora. Stabilnost, održivost, demokratska ekonomija su mogući. Stabilnost održive kapitalističke ekonomije nije.  

Da bi ekonomska demokracija zamijenila kapitalizam, smatrate da bi trebala biti izabrana radikalna vlada koja bi napravila nekoliko radikalnih reformi. Kakve bi to reforme bile i mogu li biti izvršene kroz postojeće institucije, posebice parlament?

Smatram da, ako bi došlo do nove ekonomske krize i ako bi vlada na vlast došla demokratski, prijelaz u ekonomsku demokraciju mogao biti napravljen relativno lako. Banke bi mogle biti nacionalizirane, kao u Švedskoj 1993. Također i javne tvrtke, čije dionice bi tada bile praktički bezvrijedne. Vlada bi ih mogla kupiti po vrlo niskim cijenama novcem koji bi sama tiskala i tada predala radnicima kako bi se njima upravljalo demokratski. Mala poduzeća ne bi se morala nacionalizirati, kao ni velika privatna poduzeća. Iako, mogao bi se donijeti zakon prema kojem njihovi vlasnici mogu prodati svoje udjele samo vladi kada odluče napustiti posao.

Kakav bi bio politički sustav?

U knjizi ne govorim puno o političkom sustavu. Pretpostavljam da bi osnovna struktura ostala jednaka kao danas – predstavnička demokracija. Izbori bi trebali biti javno financirani, a privatna sredstva zabranjena. Političari koji izgube izbore bi trebali dobiti pozicije na mjestima koja su jednako plaćena kao ona vladinih dužnosnika, tako da se ne moraju tako očajnički ‘grepsti’ za posebne interese koje donose dužnosničke pozicije.  

Što bi se dogodilo sa bankama, uz to što bi mogle biti nacionalizirane?

Izdvojio bih ovo – banke bi bile podijeljene na investicijske, koje ne bi uzimale novac od privatnih osoba, te štedne i kreditne zadruge koje bi uzimale novac od privatnih osoba. Investicijske banke bi ulagale sredstva dobivena iz poreznih prihoda u poslove. Štedne i kreditne bi samo posuđivale novac.

Imaju li ljudi ono što je potrebno da žive u sustavu gdje će više brinuti za javno, a ne privatno dobro? Vjerujete li da će ekonomska demokracija s vremenom biti ostvarena?

Imaju. Ljudska bića su kroz veći dio povijesti živjela u ekonomskim sustavima koja nisu zahtijevala povećanu potrošnju, potrošnju koja ljude ne čini sretnijima. Mi smo u svojoj osnovi društvena bića. Čak je i naša potrošnja diktirana potrebom da izgledamo respektabilno, a ne osobnom potrebom. E sad, istina je da će ekonomija koja ovisi isključivo o altruizmu naići na nevolje. Zato ekonomska demokracija ostavlja materijalne inicijative tržišta, kako bi rad bio efikasan. No, također je istina da ekonomija koja se nada preživjeti bez ikakvog obzira prema općem dobru, neće preživjeti. Nažalost, osnovne institucije kapitalizma  sistematski podrivaju naš osjećaj kolektivne solidarnosti, što znatno otežava suočavanje s problemima s kojima se danas susrećemo. Kao što je primijetio ekonomist James Galbraith, tržišta su nužna, ali defektna su na dva načina: tržišta ne broje siromašne i ne zanima ih budućnost.

Smatrate li da bi oni koji posjeduju kapital, koji je osnova njihove moći, dozvolili promjenu sustava?

Nepotrebno je ustvrditi da oni koji neproporcionalno profitiraju od trenutnog sustava neće željeti fundamentalnu sustavnu promjenu zbog koje će oni, kao posjednici kapitala, postati nepotrebni. To je ‘ljudska priroda’. Nekolicina bi mogla shvatiti da će civilizacija propasti ukoliko nešto ne promijenimo, ali ne većina. Problem s tim što imaš mnogo novca je da misliš da si jako pametan, a moguće je da si vrlo glup.

Želite li reći nešto za kraj?

Mislim da je svijet na prekretnici. U paradoksalnoj smo poziciji. S jedne strane, postaje jasno da je trenutni sustav neodrživ. Kakav svijet čeka našu djecu i unuke? S druge strane, kako je uopće moguća radikalna promjena? Kapitalisti su sada bogatiji nego ikad prije. Nasilna revolucija nema smisla, a u bogatim kapitalističkim zemljama je i nezamisliva. A opet, kako bi se mogla dogoditi mirna revolucija kada bogati u potpunosti dominiraju našim ‘demokratskim sustavom’?

Ukratko, ono što imamo ne može biti promijenjeno, a ne može ni nastaviti postojati. Drugačiji, bolji svijet je nemoguć. Drugačiji, bolji svijet je moguć. Činjenica je da će budućnost biti ili puno bolja nego danas – ili puno gora. Kao što je jedan od mojih omiljenih filozofa, Jean-Paul Sartre rekao: slobodni smo. Budućnost svijeta ovisi o tome što mi, kao osobe i kolektivi, odlučimo napraviti s tom slobodom.

 

Neoliberalni kapitalizam i kamo nakon njega

Za posjetitelje portala Pokret Patriot i sve domoljube Hrvatske i Svijeta
piše: Ivan Petkovic MBA

Neoliberalni kapitalizam se razvija u drugoj polovici 20-og stoljeća kao odgovor na ekonomsko financijske krize kapitalističkih ekonomija i to je u stvari početak propasti kapitalizma.

Najveći zagovornici privatizacije ili političke osobe koje su se najviše zalagale za privatizaciju u zbilji prodaju nacionalne imovine pojedincima u bescjenje, većinom poklanjanjem, uz naravno, vješto prikrivenu političku i svaku drugu korupciju, su svakako barunica Margaret Tacher, tadašnja britanska premijerka premijer i Ronald Regan glumac u ulozi  američkog predsjednika. Svjedoci smo da je rezultat njihova djelovanja samo produživanje agonije, i sve se po običaju slama na najslabijima.

U Britaniji je to barunica Tacher činila u cilju slamanja jakih sindikalnih organizacija koje su blokirale cjelokupno društvo, s rezultatom u vidu česte redukcije struje, nedostatka energije u svim oblicima, štrajkova i ozbiljnih pobuna koje su vodile Britaniju u kaos zbog nezadovoljstva radničke klase.

Danas zato Britanija skoro da i nema ozbiljne proizvodne industrije, većinu su privatni vlasnici u trci za što većim profitom preselili u Indiju, Kinu, Pakistan …

A po Marxu kao i po drugim ozbiljnim ekonomskim teoretičarima  „BEZ PROIZVODNJE NEMA NOVOSTVORENE VRIJEDNOSTI“. Dakle, seljenjem proizvodnje se još vise slabi nacionalna ekonomija, što rezultira naglim ekonomskim jačanjem zemalja u koje se industrija preseli. Vrijeme ce pokazati izjednačavanje ekonomske snage pa cak i dominacija tih ekonomija u koje se industrija preselila, sto na svjetskom nivou ima pozitivan efekt ekonomskog uravnoteženja.

Države odnosno političari nisu pronalazili rješenja, pa je solucija „ prodati vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i svega sto je bilo od gospodarskog interesa a u nacionalnom vlasništvu jednostavno prebaciti u ruke privatnika jer je država loš gospodar“. Danas početkom 21. stoljeća EU to uzima kao diktat novim članicama, sve sa ciljem da se zaštite razvijene i dominantne industrije u vodećim ekonomskim zemljama.

I danas neki naši Hrvatski političari izlaze sa teorijom da je država loš gospodar, pa tako trenutni potpredsjednik vlade R. Čačić to kao gospodarstvenik i ekonomista izjavljuje bez da se ugrize za jezik ili barem malo zamisli nad tom izjavom.

Što je rezultat privatizacije u Svijetu i Hrvatskoj

Dobili smo tajkune, dobili smo povlaštenu klasu vlasnika nad sredstvima za proizvodnju, koji se za to nisu osobno ni oznojili ni namucili, uglavnom je bilo po “BABU I’ PO STRICEVIMA” političkim namještaljkama, igrama i korupcijom u svim mogucim oblicima.

Izgubili smo ili na n-tu potenciju gubimo srednju klasu kako u postkomunističkim režimima tako i u “razvijenim” zapadnim ekonomijama.

Dobili smo povecan broj sirotinje, obespravljenih, jer ako nemaš novac u džepu onda i nisi ničega vrijedan.

Ne tako davno je pala jedna izjava mnogima iz devedestih doboro eksponiranog lorda Owena, kad je pritisnut pitanjem novinara oko njegove upletenosti u pranje novca ruskih tajkuna i transferom toga novca u Veliku Britaniju, “kako je svaki novac koji na bilo koji način stigne u Veliku Britaniju dobar novac za Veliku Britaniju”. Jeste, to moze biti za Veliku Britaniju i lorda Owena ali da takvu izjavu da bilo koji politicar iz državice poput Hrvatske ili recimo Crne Gore, tada bi to svjetski mediji osudili a dotičnoga bi pribili na stup srama. Taj sitni detalj dovoljno govori o licemjerju svjetske politike i močnika.

Izgubila je ogromna većina ljudi dostojanstveno pravo na dialog sa vladajućima, jer ako nećes raditi ti ima deset drugih koji žele.

Izgubili smo socijalnog partnera i dijalog s vladajucim ili opozicijskim političarima, koji su svemogući, sveznajući, koji su bogom dani, mada smo svjedoci da im je obrazovanje i znanje na vrlo niskom nivou, mada imaju neke diploma vjerojatno kupljene ili korupcijom priskrbljene. A većina tih političara je ekonomski jako dobro potkožena, a u većini postokomunsitičkih režima su bili dojucerašanji golguzani i potepenci koji se nisu isakazivali osobitom inteligencijom ili drugim sposobnostima do mućkanjem i mućkarenjem ili ti švercom.

Manje od 2% svih tih skorojevića tajkuna, političara i drugih bogatuna ne može dokazati porijeklo svoga prvog miljuna, dakle radi se o nelegalnom novcu, nelegalnim imetcima, nezasluženim zaslugama, radi se o PRIJEVARI.

Dobili smo na primjer novinare koji su se izborili za pravo ali su zaboravili uzeti sa tim pravom i obaveze. A tko su vlasnici medija (novina) čime i kako su oni stekli medije koje kontroliraju, u ime  osobnih interesa,u sprezi s “nametnutim nam “političkim elitama”

Dakle Što je napravljeno sa privatizacijom i neoliberalizmom? Agonija se samo odgodila, kriza produbila, i sada neoliberalizam doživljava zadnje trzaje. Političari ga pokušavaju raznim mjerama spasiti, a spasa mu nema jer rak pohlepe i gramzljivosti pojedinaca je unistio sve moguće smjerove za opstanak drustava, ljudskog roda odnosno civilizacije uopće

I sto se neoliberalizmu brže bliži kraj, to se stvaraju preduvjeti za novi svjetski poredak, nažalost nigdje na vidiku novog filozofa ili drustvenog teoretičara kalibra jednog Marxa ili Engelsa, koji bi pokazao put koji bi onda neki mogli slijediti.

U kapitalizmu dosada, posebno u neoliberalnom kapitalizmu sve se svodilo na princip da su sredstava za proizvodnju u vlasništvu pojedinca ili grupe pojedinaca i da sluze isključivo njima i njihovim profitima, čak su i  mali ulagači (koji su u nekim slucajevima ulozili zajedno preko 50% ukupnog kapitala privrednog subijekata) bili minorni u odnosu na one koji su kao pojedinci držali 20, 30 ili više posto, što je apsolutni nonsens i obrnuto od principa na kojima bi trebala počivati ekonomija.

Osnovni princip ekonomije da su sredstva za proizvodnju na dobrobit cjelokupne zajednice, koja se vremenom izvitoperila, posebito u neoliberalnom kapitalizmu da je sve podređeno vlasnicima krupnog kapitala. Nezajažljiva pohlepa za akumuliranjem novca s kojim dolazi moć pa i politički utjecaj, uzela je toliko maha da se više ni ne prikriva činjenica, da je društvo ili ljudski rod u cijelini samo nužno zlo kao potrosači onih koji zele proizvoditi sve više i vise, te neki idu tako daleko da u gladi za profitom svode svoje privredne resurse na minimalnu humanu zaposlenost ali uz robotizaciju, zaboravljajuci da nezaposleni nemaju novca da kupe njihov proizvod, a robot nije kupac.

Imamo i najnoviji slučaj kojim međunarodni krupni kapital pritišče Grčku zahtijevajući smanjenje broja sati za odmor, te povećanje broja radnih dana u tjednu, omogućavanje lakšeg i većeg reduciranja broja zaposlenih. Umjesto da se smanji broj radnih sati i dana sa 7 ili 8 na 6, pa se time poveća broj zaposlenih i ekonomski ovisnih o pomoći. Prijeti opasnost da se ovakvi pritisci prošire na sve zemlje koje su u nešto težem obliku trenutne krize, što bi moglo dovesti do novih socijalnih nemira, ne samo nacionalnih nego i internacionalnih, pa čak i do revolucije slične onoj Oktobarskoj u Rusiji

PRIVREDA MORA BITI U FUNKCIJI NACIJE, CIJELOKUPNOG LJUDSKOG RODA, A NE U FUNKCIJI PROFITA POJEDINACA

Oni koji to uskoro ne  prepoznaju osudjeni su na propast.

EU koja je u osnovi nastala kao ekonmoska unija se postepeno pretvara u političku uniju na štetu malih i ekonomski slabijih, u cilju zaštite krupnog kapitala i brojčano velikih nacija.

EU nema ni osnove demokracije, pravila kreiraju komiteti ili odbori koji nisu demokratski izabrani, nego ih postavljaju određene interesne grupe, sve u cilju zaštite krupnog kapitala. Odluke tih komiteta ili odbora se samo formalno provedu kroz glasačku mašineriju, bez ozbiljnih kritičkih rasprava, dakle, sve je DIKATURA KRUPNOG KAPITALA.

Mnogi danas prepoznaju opasnost od raspada EU koji bi mogao uslijediti kao odgovor na ugnjetavanje socijalno i ekonomski slabijih, a taj raspad treba usporediti sa raspadom Yugoslavije koji je bio krvav i brutalan, s tim da bi raspad EU mogo biti mnogo krvaviji i mnogo brutalniji. Zato je potrebito mudro i postepeno slabiti političku uniju a jačati ekonomsku, što ce biti izuzetno teško jer sadašnji EU lideri i ne smo oni, sve čine samo u zaštiti krupnog kapitala i trenutnog puta na kojem siromašni postaju siromašnijima a bogati još bogatijima.

EU je i matematički neodrživa jer netko tvrdi da je na primjer 32.000 = 2.000.000 = 100.000.000 ili prevedeno da je 32.000 građana Monaka jednako 2 miljuna Slovenaca, sto je opet jednako 100 miljuna Nijemaca, nikad nije bilo i nece biti. Po jednostavnim matamatičkim pravilima kao po zakonima fizike tako i po društvenim kretanjima. Uvijek je bilo i biti ce po onoj “Tko jaci taj kvaci!”

Zašto je doslo do raspada Yugoslavije

Postoji jedan aspekt o kojem se malo ili nimalo govori;

Raspad Yugoslavije nije krenuo iznutra, mada su postojale određene nacionalne tenzije, raspad je kreiran u svjetskim centrima moći Neoliberalnog Kapitalizma, koje ne moramo posebno imenovati.

Znamo da je Yugoslavija bila jedina Europska zemlja i veoma jaki, ako ne i najveći autoritet među Nesvrstanima, što nikako nije odgovaralo centrima moći Neoliberalnog Kapitalizma.

Dakle krenula je zakulisna politika (o ceme cemo citati za kojih 50 ili 100 godina kada se otvore arhivi) i snubljenje pojedinih nacionalnih separatistickih pojedinaca, da će nacija profitirati odcjepljenjem, obećavane su razne pomoci i beneficije.

Razbijanje ili raspad je uslijedio u vrlo krvavom i brutalnom obliku, i tko je ekonomski profitirao? Ni  jedna nacija. Profitirali su vlasnici krupnog kapitala jer je samo Hrvatska danas višestruko dužna nego li je to bila Yugoslavija. Sve nacionalne države su dovedene u neokolonijalnu ovisnost iz koje se je gotovo nemoguće izvući, osim ako dodje do restruktuiranja cijele svjetske ekonomije i stvaranja novog drustvenog poretka.

Hrvatska; Ekonomski su profitirale Tudjmanovih 200 obitelji, uglavnom dojučerasnjih gologuzana i bjelosvjetskih tragača za srećom, koji su gotovo preko noći postajali vlasnicime nečega čemu nisu dorasli, i sve se po njihovom modelu svodilo na šverc i prelijevanje kapitala u private džepove.

Slovenijaje izabrala nešto drugaciji oblik privatizacije potpomognuta novcem koji je Ljubljanska banka donijela u Sloveniju dvadesetak godina se zivjelo bolje nego li u drugim djelovima bivše Yugoslavije. Kad je taj novac “Lubljanske banke” potrosen privredjivalo se malo i loše i gdje je danas Slovenija? Pred vratima BANKROTA, ili novi Grcki sindrom.

BIH je toliko uništena ratom da se neće oporaviti jos 50 godina, tim više što su međunacionalni odnosi toliko napeti da se stalno trvu između sebe a malo rade na oživljavanju i stvaranju ekonomskih preduvjeta zažzivot pa time i za novi pravedniji drustveni poredak.

Srbija je kontinuirana u problemima i bez sive ekonomije tamo bi bilo ozbiljnih socijalnih nemira, pa drzavni aparat tolerira tu sivu ekonomiju i time kupuje socijalni mir.

Kosovo je najočitiji primjer neokolonijalne ovisnosti, njih ekonomski eksploatira USA i pojedinci iz USA koji su do jučer bili svjetski lideri radili na osamostaljivanju Kosova da ga mogu exploatirati.

Makedonija je cijelo vrijeme u ozbiljnim ekonomskim i društvenim problemima, sve zemlje iz okruženja pretendiraju i žele dio teritorija što se odražava ne enormno trošenje energije i novca na golo preživljavanje.

Crna Gora, da nije bilo medjunarodnog šverca i ruskih tajkuna koji su pokupovali cijela naselja, Crna Gora bi odavno bankrotirala. Privređivanje ne pokriva niti pola nacionalnih potreba.

Dakle uspjeli su ti centri moći dovesti do osamostaljivanja svake nacije, da bi je potom kolonizirali uveli u neku novu uniju u kojoj ce svi skupa imati manje snage i utjecaja nego li su kao pojedine nacionalne jedinice imale u Yugoslaviji.

I da netko ne pomisli evo ga Yugonostalgičar,

JA SAM ZA HRVATSKU ALI SMOSTALNU NOVISNU, BEZ PRIPADNOSTI I JEDNOJ UNIJI POVEZANU SA CIJELIM SLOBODOLJUBIVIM I DOBRONAMJERNIM SVIJETOM U MIROLJUBIVIM ODNOSIMA.  JA SAM ZA HRVATSKU SOCIJALNO PRAVEDNIJU, ZA DEMOKRATSKIJU, ZA HRVATSKU U KOJOJ ZIVE SRETNI I ZADOVOLJNI, SVOJI NA SVOME, GRADJANI  BEZ TAJKUNA I BJELOSVJETSKI  HOSTAPLERA, ZA HRVATSKU RADA, REDA I PROSPERITETA ZA SVE, A NE SAMO ZA POJEDNICE. A TAKO NAM MALO TREBA DA SVE TO IMAMO, KRENIMO DANAS, KRENIMO ODMAH, OPOZOVIMO ODMAH ČLNSTVO U NATO-u, U EU, BUDIMO SAMOSTALNI I SAMOSVOJNI, SAMI NA SVOME, PRIHVATIMO NOVI PRAVEDNIJI DRUSTVENI POREDAK U KOJEM NECE BITI EKSsTREMNO BOGATIH NITI EKSTREMNO SIROMASNIH.

Hrvatska će ulaskom u EU samo izgubiti, izgubiti će vremenom i naciju, izgubiti će jezik i kulturu, slobodu je vec izgubila ulaskom u NATO, najvecu teroristicku organizaciju na svijetu, koja sve radi u zaštiti krupnog kapitala, organizaciju u kojoj je ljudski život bezvrijedan, organizaciju koja je podređena interesima određenih interesnih skupina u USA i EU.

Većina svjetskih političara se danas zaklinje na demokraciju ali demokarata i demokratski izabran predsjednik USA Barak Obama (zasto me njegovo ime asocira na barku obmane) ne radi na zaštiti i stvaranju demokracije, jer svojim potpisom zabranjuje recimo pravo na protest pravo na izražavnje nezadovoljstva.

I ti i takvi su kritizirali da u bivšoj YU nije bilo demokracije, a ja nekako imam osjećaj nakon sto sam dublje upoznao ovu neoliberalnu kapitalisticku demokaraciju da je u bivsoj YU bilo više demokratskih promišljanja i vise  demokratskih djelovanja. Zar netko želi reci da Radnički Savjeti nisu bili demokratska tijela u upravljanju privredom, zar netko može reći da nije mogao postaviti bilo koje i bilo kakvo pitanje na nekakvim sastancima u mjesnim zajednicama, jeste postojale su zabranjene tema ali u kojoj to demokraciji ne postoje nedodirljive svetinje. Pa eto, u po nekima najrazvijenijoj Evropskoj demokarciji, u UK postoje svetinje po kojim se bas ne moze pljuvati.

Zar netko zeli reci da bivša Yugoslavija nije bila socijalno pravednija, svi smo uglavnom podjednako imali ili neimali, tek su rijetki živjeli malo boje, ali ne toliko bolje kao današnji tajkuni u odnosu na njihove uposlenike, radnike.

Dobro se pazilo da raulike u plaćama ne budu preveliki, pazilo se da svi imaju minimum dostatan za život, nije bilo penzionera ili sirotinje koja je prevrtala po kontejnerima za smeće da nađe koru kruha.

Postojala je i privatna incijativa. Tko je želio raditi mogao je raditi i za zivot zaraditi, imao je više vremena za obitelj za zadovoljenje drugih potreba, život je bio pravedniji, štitili su se nacionalni interesi, a danas nacionalni interesi ne postoje, dok nisu zadovoljeni svi osobni interesi moćnika i tajkuna.

Koja je razlika izmedju demokracije i totalitarizma;

U Totalitarnim sistemima se ne smije glasno ni pomisljati a kamo li govoriti o greškama sistema ili vodja. U Demokratskim sistemima može svatko promišljati, govoriti i pisati što god poželi ali ga nitko ne sluša niti reagira na njegove kritike.

Dakle u biti razlike nema, ako želis da te se čuje i da se reagira na tvoje mišljenje, moraš biti dio sistema a kada si dio sistema tada si sistemski  I nisi ni Slobodan  ni neovisan, podliježes nekoj stranackoj volji i disciplini. I pozicija i opozicija je uvijek sistemska i veće razlike u pristupima nema. Rijetki su političari ili svjetski lideri koji nacionalne ili svjetske interese stavljaju ispred svojih osobnih interesa, kod svih njih je na prvom mjestu jedno veliko JA, meni i za mene, više ili manje otkriveno ili prikrevno.

I ti i takvi vode svijet, svjetsku ekonomiju, tek rijetki se nisu obogatili za bavljenja politikom. A biti političar znači mnogo utjecaja, mnogo beneficija, malo ili nimalo odgovornosti, alata treba malo, tek dobar i dug jezik, nekoliko fraza koje se vremenom mijenjaju i dopunjuju, greške su uvijek objektivne a uspjesi su uvijek subjektivne naravi.

Mudri se klone putujućeg cirkusa zvanog politika, oni tek ponekada istupe i kažu pokoju i opet odu u svoj ugao i dalje posmatraju i mudro promišljaju, svjesni da svojim djelovanjima ne mogu ništa protiv bjelosvjetskih kumova politike.

Ivan Petković MBA

 

 

Dinko Perica – Glas razuma

Pobijeđena pobjeda

Službena povijest nam priča priču o povijesti čovječanstva. Slaže je u vremenske odjeljke, klasificira, opisuje korištena oruđa, društvene odnose, ratove i od takvih kockica gradi sliku o ljudskom razvoju koju većina obrazovanih ljudi doživljava kao istinitu.

Taj razvoj je, uz zanemarive padove, prema toj slici linearan i polazi od života u pećini, preko plemenskih zajednica do današnjeg visokotehnološki razvijenog društva.

Svaki novopronađeni arheološki artefakt koji se ne uklapa u već postavljene slike, znanstvena zajednica ignorira ili uništava, ili mnogobrojnim intelektualnim vratolomijama pridružuje fondu artefakata koji podržavaju njihove povijesne teorije koje tomu unatoč, uvijek ostaju teorijama,a ne činjenicama kako nas kroz obrazovni sustav tjeraju učiti naizust.

Međutim, tehnološki razvoj, praćen s nekoliko udvostručenja broja ljudi na Zemlji u zadnjih sto godina je vidljiv svakomu. Utemeljen je na ničim ograničenom eksploatiranju planetarnih resursa i oni narodi,države, korporacije koji su u toj eksploataciji najbrži i najefikasniji su ujedno i najuspješniji te najmoćniji. Takav pogled na Zemlju se ogleda i u pripadajućem ekonomskom sustavu u kojem preživljavaju samo oni koji ostvaruju gospodarski rast – više, brže svega nego lani. Sav taj gospodarski rast kojeg ostvaruju pojedine države, sofisticiranim i ozakonjenim prijevarama odlazi u cijelosti nekolicini ljudi koji se broje u tisućama naspram nekoliko milijarda onih koji stvaraju taj rast.

Iako milijardama ljudi gospodarski rast nije nužan da bi preživjeli, svejedno su svi uhvaćeni u podmetnutu zamku i robovi su takvog pogleda na svijet i život – „rast pod svaku cijenu“.

Oni kojima odlazi korist od cjelokupnog gospodarskog rasta svjetskog gospodarstva, životni je interes održati takav pogleda na svijet kao jedini mogući i to čine kroz obrazovni sustav, kroz medije, filmsku industriju,točnije – na sve moguće načine.

S obzirom na brojnost onih upregnutih u ropski sustav (triper kombinacija: demokracija, liberalni kapitalizam, središnja banka), pravo je čudo kako to spomenutoj nekolicini ljudi uspijeva?

Čuda zapravo nema i svoju opstojnost sve prijevare zahvaljuju onomu u čovjeku koje nije napredovalo od pretpostavljenog pećinskog doba , a to su – mržnja, zloba, ljubomora, zavist, pohlepa. Pobuđivanjem sad jedne, sad druge negativne ljudske emocije na povijesno istrenirani način, vladajuće oligarhije drže ljude u neznanju, pokornosti i s njima upravljaju .

Oligarhija u Hrvatskoj, koja upravlja po diktatu stranih centara moći, kao revni učenik, u stopu slijedi svojim ponašanjem oligarhije koje su ih i postavili.

Manipulacijom i potenciranjem stalno prisutnih negativnih emocija u čovjeku provode nesmetano sve propisane im politike bez trunke protivljenja ljudi na koje se takva politika odnosi.

Ako i postoje kakvi otpori diktatu postavljene oligarhije na vlasti imalo organiziranih društvenih skupina,oligarhije ih jednostavno anuliraju uigranim metodama potenciranja zlobe i zavisti u ostalim, manje ili više dezorganiziranim društvenim skupinama koje ne pružaju otpor diktatu oligarhije. Taj zadatak za njih odrađuju mediji. Zorni primjer postupanja oligarhije možemo gledati ovih dana kroz tobožnje pregovore sa sindikatima. Oligarhijski vojnici postaju mediji, novinari, druge društvene skupine koje se trenutno ne slamaju, već se pridružuju slamanju onih koji pružaju otpor.

Kako je u tijeku završni obračun, popis inventara, imovine, resursa države Hrvatske i njenih stanovnika prije predaje u cijelosti te imovine stranim oligarhijama, a što je i jedini zadatak domaće oligarhije, to se počinje unaprijed poticati zavist i ljubomoru kod stoke sitnog zuba kako bi u konačnici i samoj stoci, odnosno roblju hrvatskomu (koje se još busa u slobodna prsa, iako je odavno slobodu izgubio) bila oduzeta i sva osobna imovina!

Riječ je dakako o Porezu na imovinu kojeg najavljuje oligarhijski unjkavi glasnogovornik Linić (inače u svojoj 60 i kojoj živi sa starom majkom). Tim porezom, oligarhija – u skladu sa zadacima koje im je strana ultraliberalistička oligarhija zadala, se sprema oduzeti pravo svakom stanovniku Hrvatske na posjedovanje vlastitog stana, vlastite kuće. Naime, svaki dosadašnji vlasnik kuće ili stana, nametanjem tog poreza to prestaje biti, a ta imovina postaje vlasništvo države. Drugačije kazano – država oduzima svakomu stan ili kuću bez ikakve naknade, a dotadašnjim vlasnicima država dopušta dalje stanovanje u istom objektu samo u slučaju urednog svakogodišnjeg plaćanja najamnine državi za stanovanje. U slučaju neplaćanja najamnine – poreza, država ima pravo (a ima ga samo zato da ga i iskoristi) izbaciti najmoprimca ( u nekad vlastitoj kući, stanu, izgrađenim ili kupljenim vlastitim novcem, legalno zarađenim, na kojeg su plaćeni svi porezi) iz kuće/stana na ulicu te istu kuću/stan prodati na dražbi kako bi namirila najamninu zajedno sa zateznim kamatama.

Oligarhiju dakako ne interesira što će dalje biti s izbačenim najmoprimcima što je i normalno – pa nije ovo hoolywoodska predstava s happyandom! Ovo je završni čin pljačke imovine i totalnog porobljavanja ljudi.

Ono što ovaj završni čin čini još tragičnijim, još bolnijim, još monstruoznijim jest to što će se provesti uz aplaudiranje stoke sitnog zuba koja se još busa u slobodna hrvatska prsa.

Oligarhija će udarati ovog puta na zavist i ljubomoru, upirati prstom u one koji imaju nekoliko kuća, stanova (neki jesu do njih došli možda prijevarom i pljačkom, ali posao USKOK-a je da takve ljude istraži, dokaže lopovluk i oduzme tako stečenu imovinu), a stoka sitnog zuba će urlati od sladostrašća.

Jer – svatko tko je sposobniji od prosječnog glupoga i lijenog pripadnika stoke je stoci sitnog zuba odmah „lopov i država ima pravo oporezovati mu imovinu“. Stoka pritom ne žali za samom sobom, niti pritom vidi kako aplaudira vlastitoj propasti.

Donošenje zakona o doživotnom i nasljednom oporezovanju imovine na koju su već plaćeni svi porezi, koja je izgrađena ili kupljena novcem na kojeg su plaćeni svi porezi je protuustavno, to je čin razvlašćivanja gori od komunističke nacionalizacije, čin kojim država ukida slobodu stvaranja, rada i uživanja plodova rada svakom pojedincu koji uvođenjem tog poreza postaje podanik bezemljaš i beskućnik!

Država je umjetno stvoreni entitet. Nekad su se plemena udruživala i stvarala države kako bi se lakše obranili, kako bi neometano mogli razvijati sve svoje kreativne sposobnosti, brinuti o nemoćnim pripadnicima zajednice, odgajati djecu u miru, održavati zdravim okoliš i koristiti umjereno prirodna bogatstva. Država je davno nadrasla tu ideju i postala entitet u posjedu nekolicine ljudi. Hrvatsku ima onaj koji ju je natjerao na odricanje od monetarnog suvereniteta, onaj koji ju je doveo u vazalni položaj i danas crpi dobit iz tih činova. Domaća oligarhija je tek dobro plaćena bagra koja se brine o ispravnom tijeku pljačke. Država je postala umjetno biće koje se hrani našim strahom, našim radom, našom imovinom, neovisna je od nas i naš je gospodar života i smrti. Sušta suprotnost ideji koja je prethodila njenom stvaranju!

Oporezovanje imovine nije jedino na što ćemo mi stoka sitnog zuba pristati aklamacijom. Već nam se dogodilo da smo aklamacijom pristali na nešto puno, puno gore – da smo zbog pohlepe predali svaku buduću zaradu, korist vlasnicima stranih banaka kojima smo predali pravo tiskanja našeg novca. HNB ne tiska novac, ona se samo brine o tomu da banke naplate svoju uslugu tiskanja našeg novca. Zamislimo da se doma igramo i na kompjuteru upisujemo brojke na neke račune,a da nam za te brojke svi stanovnici, sva poduzeća u državi plaćaju svojom zaradom ili nam besplatno ustupa svoju imovinu. To je upravo ono što banke čine. I to je izglasano u Saboru, tu očitu pljačku štite sve institucije sistema, od Vlade, Sabora, sudstva, policije do zaštitarskih službi. U svakoj od tih službi rade ljudi. Sistem se pobrinuo da njegovu zločinačku narav održavaju ljudi sami. Kao u noćnoj mori. Ili kao u Aushwitzu – o funkcioniranju konc-logora brinu se sami logoraši.

To nije istina???

O.k. Hoćete li dokaze?

Pogledajte unatrag i pobrojite što su sve banke dosad, od 1994-e na ovamo financirale, koliko je novih proizvodnih pogona podignuto, što smo sve prestali proizvoditi, koliko je tvornica poput Jugoplastike, Adriachema, TEF-a…završilo u starom željezu, a koliko je izgrađeno stranih trgovačkih centara u kojima se prodaje uvozna roba? To je gospodarska politika koju su vodile i vode strane banke,a ne ove naše polupismene oligarhije na vlasti. Jedina politika u kojoj oligarhije mogu pokazati svoju zločinačku kreativnost jest ona koja se odnosi na iznalaženje načina za veću, obuhvatniju i grozomorniju pljačke stanovništva. Kao što to čini i svaki stečajni upravitelj s opljačkanim poduzećem, brine se o namirenju vjerovnika prvog reda, prodajom imovine u bescijenje. Za razliku od stečajnog upravitelja,oligarhija predaje našu imovinu i prodaje naš budući doživotni rad unaprijed.

Poput divljaka, zamijenili smo domovinu za staklene perle, ogledalca i šarene češljeve.

To nije slučajno jer ovo je pradomovina Krapinskog pračovjeka, kaže povijesna znanost. Koja je u međuvremenu postala Domovina, koja se zatekla u visokotehnološkom razvoju, a da ljudi u njoj nisu ni za milimetar napredovali u odnosu na krapinskog pračovjeka. I dalje nisu u stanju nadrasti mržnju,zavist, ljubomoru. Stoga ova oligarhijska namjera oduzimanja imovine ljudima izgleda nešto kao „povijesna“ pravda – natrag opljačkana stoko u pećine,ako vas koji medvjed pusti!

Linearni razvoj s početka teksta, o kojem snatre znanstvenici je tek vješto utkana laž. Pad Berlinskog zida za svijet, odnosno Domovinski rat kod nas nisu iskorišteni kao snažni impuls za razvoj društvenih odnosa, bolje i pravednije društvo,razvoj slobodnijeg i svjesnijeg pojedinca u njemu. Taj impuls su i nama, i svijetu ukrali perfidni likovi udruženi u razne klike, oligarhije, udruženja,komiteti. Umjesto korištenja tog snažnog impulsa za razvoj kreativnih sposobnosti čovjeka u suživotu s drugim vrstama na Zemlji i samom Zemljom, ti manipulatori su poticali sve negativnosti u čovjeku – pohlepu,zavist, ljubomoru, mržnju. Zato danas, tek dvadeset godina iza imamo degeneriranu civilizaciju, onečovječenog čovjeka u potpunosti predanog utjecajima izvan njega samog. Tu se krije i odgovor na pitanje zašto dopuštamo sve ovo što oligarhije nesmiljeno provode – zato jer ne postojimo.

Jer smo mrtvi.

Kao ljudi. Kao nacija. Kao država.

Naša pobjeda je pobijeđena!

Kad to osvijestimo, kad se s tim suočimo, tek tad možemo doći do početka priče u kojoj smo živi, u kojoj mijenjamo sebe i svijet na bolje.