Dragi patrioti, građani Hrvatske,

Predsjednik EU komisije J. Baroso danas pred EU parlamentom poziva na stvaranje EU Federacije, nije li to zadnji udarac demokaraciji u Evropi, nije li to zaštita bogatih da bi bili još bogatiji a siromašni još siromašniji, nije li to pokušaj ujedinjavanja sirotinje Evrope da bi se sirotinja lakše držala pod kontrolom. O ovim namjerama političke “elite” u rukama krupnog kapitala sam čuo prije više godina i to se sada potvrđuje.

O ovome pišem na raznim portalima već više godina, pišem  i o tome što slijedi nakon. Slijedi stvaranje novih adminstrativnih jedinica, tako da će biti jedna adminstrativna jedinica za Istru, (Talijansku, Slovensku i Hrvatsku). Pišem i o tome da će operativni šef  policije biti neki skandinavac, da će “borbu” protiv korupcije u Hrvatskoj voditi neki recimo škot, da će operativni šef porezne uprave biti neki englez. Hrvati će u Hrvatskoj biti treća klasa, roblje, kmetovi i sluge, kojima će se zakonom zabraniti prilaz Jadranskom moru osim kao slugama i robovima.

Pišem da ćemo izgubiti jezik, jer će biti preskupo prevoditi sve dokumente na sve jezike pa ćemo ponovno dobiti Hrvatsko – Srpski, pišem i o tome da ćemo izgubiti nacinalnost, svi ćemo kao nekada Yugoslaveni sada biti Eurokenjci.

Izgubili smo dignitet i državu, kada smo obranu predali u ruke NATO-a, svi su se tada veselili (“sada nas Srbija više ne može napasti, braniti će nas NATO”) izgubiti ćemo sve kada uđemo u DIKTATORSKO FAŠISTIČKU EU.  Ono što smo proživljavali u YU diktaturi je dječija igra  u usporedbi  s ovime kada nas dohvate ovi hoštapleri kojima su puna usta demokracije, a vladaju žezlom i čeličnom šakom.

Sve koji su radili na “ulasku” Hrvatske u EU osuditi prijekim vojim sudom i postrojiti pred zid kao sto su to Rusi napravili sa Romanovima u Rusiji ili Rumuniji s obitelji Čaušeski.

I Hrvatska je prije 1000 godina ušla u savez sa Ugarskom i Austrijom da se obrani od Turaka, s tim da su se borbe vodile na hrvatskom tlu i da su većinom ginuli hrvati, a generali bili Ungri ili Austrijanci i da nismo hrabro izginuli kod Siska danas bi povijest bila pisana drugačije, Turci bi još vladali ovim područjima.

Odmah treba srušiti vladu i predsjednika, uhititi sve tajkune, sabornike i druge odbornike, raspustiti i zabraniti sve političke stranke i uvesti vladu nacionalnog jedinstva, nacionalizirati svo gospodarstvo posebito financijske institucije, zatvoriti granice posvetiti se radu i stvaranju nacinalnog boljitka.

ŽIVJELA SAMOSTALNA I NEOVISNA HRVATSKA!!!

Ime i prezime poznato redakciji.

Marijan Grdašić – komentar

Izgleda da jedini imam muda javiti se pod svojim imenom i prezimenom bilo gdje i bilo kada. Jednako kao što pišem ovaj komentar na Blog našeg prvaka Roka Šikića, u stanju sam reči isto akterima ove politike o kojima komentiram. Što mi mogu…. mogu me zatvoriti i ubiti, ali što je to za mene ništa, doći će mi KRAJ SVIJETA malo ranije i konačno ću završiti na ražnju u onom dolje restoranu koji neki nazivaju Paklom, koliko sam čuo tamo ima “topli obrok”. Pakao je za ljude koji su najviše doprinjeli napretku svijeta, na primjer u paklu postoji cijeli niz Svetih stolica i na svakoj šolji sjedi po jedan svetac Papa, jednako tako uz njih rame uz rame sjede političari koji su obilježili stoljeća svojim predanim radom na primjer, Hitler, Staljin, Churchil; FDR, Carevi Kine i Japana i veliki broj diktatora koji su svojim djelovanjem obilježili našu i svjetsku povijest.

Pismo br. 2

Dobro razumjeti problem, odnosno provesti mjesec dana u proučavanju materijala na raspolaganju, ako treba – iste stvari pročitati i nekoliko puta; samo je polovica uspjeha. Nakon razumijevanja nastupa suočavanje s problemom odraza u ogledalu. Ta refleksija dovodi svijest.
Bilo mi je dovoljno prosječno vrijeme, odnosno samo pet minuta, da bi shvatio da si ubojica ti.
Na podu leži žrtva izbodenih leđa, tepih je natopljen krvlju. Na slici u zrcalu na mjestu zločina, ti s nožem u rukama.
Sljedeći potez?
Možeš se predati ili bježati, ali se ne možeš pretvarati da se ništa nije dogodilo. Ne možeš se vratiti unazad. U stvarnom životu ne postoji Ctrl+Alt+Delete kojim sve poništiti i vratiti kako je bilo.
U životu postoji mnogo raskršća, ali samo jedan smjer kretanja.
Ne vrijedi plakati. Možeš probati, ali leš je još uvijek tu.
Žao ti je? U redu, ali leš je još uvijek na istom mjestu.

Tko je kriv za siromaštvo, glad, krize, ratove i žrtve?
Krivica je tvoja. Ti si odgovoran.

Biti svjestan je još jedan dio ciklusa, ali i dalje fali zadnji komad slagalice.
Što je to što nedostaje?
Najkraće i najjednostavnije – akcija!
Potruditi se ostvariti promjene.
Ne zna se kako ali desilo se ubojstvo. Rikverca nema. No možemo učiniti nešto drugo – popraviti, nadoknaditi.
Svijet je jedno veliko sranje. Ok, divno i dramatično. I što s tim?
Milijarde ljudi u očaju, samoubojstva i patnje uzrokovane monetarnom maglom vezanom uz novac.
Ali…
Sad kad smo otkrili majku svih uzroka, hoćemo li se probuditi, nastaviti pretvarati da spavamo, ili shvatiti da smo svi mrtvi?
Dvadeset dana istraživanja mi je bilo dosta da dođem do 97% onoga što treba da bi se istina ukazala ravno pred očima.
U pet minuta sam skužio da sam i sam dio tog paklenog stroja – saučesnik – navikama i ponašanjem.
Godinama pokušavam sastaviti slagalicu i napokon postati slobodan čovjek, ali…ali… sam nisam uspio.
Sam to ne mogu učiniti jer sam dio globalnog tijela koje je veće i jače od mene.
Globalno znači apsolutno globalno, nema više pustih šuma ili otoka kojih bi se mogao dokopati. Onaj tko tvrdi suprotno – laže. Zakon je kao i Bog, postao sveprisutan. A zakon kroje banksteri.
Zadnji dio moje velike slagalice si ti.
Tvoja volja da složiš tvoju slagalicu, inače će moja zauvijek ostati nedovršena.
U prijevodu, ako ne počneš plivati, i mene ćeš sa sobom odvući na dno.
Ostavi se pizdarija o vanzemaljcima, zvijezdama iz Velikog Brata, globalnom zatopljenju, zagađenju zraka i okoliša, sisama, nezdravoj hrani i pederskim poljupcima You Tubea komunizmu, fašizmu i kapitalizmu.
Ignorancija je oružje kojim me ubijaš.
Prije dvije tisuće godina nije bilo aviona i automobila, jelo se ono što se našlo, golotinju si mogao špijunirati uz obalu rijeke samo ako te poslužila sreća, nije bilo Google-a i You Tube-a.
Pa opet, svijet je bio isti kao i danas – jedno veliko sranje.
Zašto?
Zato što te je cijelu povijest jedan te isti gospodin uspio odvratiti od činjenice da ga proizvoditi novac košta sitnicu u odnosu na vrijednost koju te poslije primorava prihvatiti.
Eto, to je primarni problem.
Prošle su tisuće godina, a ništa se nije promijenilo.
Sve je ostalo isto, vuk je uvijek bio vuk samo zato što su ovce oduvijek bile ovce.

Pismo br.1

Međusobni odnosi između ljudskih bića se zasnivaju na samo dvije osnovne stvari. To su razum i sila. Ako želiš da u nešto povjerujem ili da nešto učinim za tebe, onda pred tobom stoje dva izbora. Ili me u to moraš uvjeriti argumentima, ili pod prijetnjom upotrebe sile. Bez iznimke, svaka interakcija između ljudi spada u jednu od ove dvije kategorije. U istinski suvremenom, kulturnom, moralnom, civiliziranom društvu, ljudi međusobno intereagiraju isključivo kroz uvjeravanje. I baš kao što je u jednoj vrsti društva vatreno oružje jedina stvar koja dovodi u ravnopravni položaj sitnog bolesnog sedamdesetogodišnjeg starkelju i ogromnog nabildanog dvadesetogodišnjeg snagatora; tako je u drugoj vrsti društva znanje faktor ravnoteže, onaj tko ne posjeduje znanje je de facto nenaoružan, na milosti i nemilosti suprotne strane. U sukobima u kojima se ne koristi upotreba sile, pobjedu na štetu protivnika odnosi argumentima bolje naoružana strana. Razlog zbog kojeg sam u jednoj vrsti društva naoružan pištoljem, a u drugoj znanjem, nije taj što tražim svađu već upravo suprotno, želim biti ostavljen na miru. Pištolj i znanje u mom posjedu ne znače da se bojim, već da se ne želim bojati. Pištolj i znanje me ne limitiraju nego mi otvaraju puteve, stoga je ovisno o kojem od dvije vrste društva se radi, biti naoružan pištoljem ili znanjem civilizirani čin.
Prave informacije u rukama protivnika predstavljaju potencijalni poraz, zbog toga je “operacija dezinformacija” dovedena do savršenstva. Idealna dezinformacija je 95% točna. Tajna njenog uspjeha leži u preostalih 5%. Svijet u kojem živimo vrvi od stručnjaka za dezinformacije. Stotine tisuća specijaliziranih službi i milijuni analitičara. Neki od njih su zaposleni na stvaranju dezinformacija, a neki od njih pokušavaju razotkriti dezinformacije drugih. Analitičari rade u zasebnim, odvojenim odjeljcima. Iako su ponekad njihovi uredi povezani s drugim odjeljcima na tom području, uvijek su odvojeni od cjeline. Svaki analitičar ima jedan komad slagalice, nitko nema sve dijelove. Zatim smo tu i mi, 7 milijardi običnih smrtnika. Nitko nema 100% točnu informaciju osim onih na samom vrhu. Kako znati da li je nešto istina ili dezinformacija? Gotovo nemoguće kad nikom ništa ne možeš vjerovati. Jedini izlaz je da čovjek razvije vlastitu intuiciju i sposobnost razlučivanja.
“Lihvarski sustav je osnovni uzrok ratovanja kroz povijest. Dok ne znaš tko je što posudio i kome, ništa ne znaš o politici, ne znaš ništa o povijesti, ništa ne znaš o međunarodnim sukobima”, Ezra Pound. O prošlosti učimo ali je ne poznajemo. Bez obzira kakve će političke odluke biti donesene nakon sljedećih izbora, izgubljenost sadašnjosti je katastrofalna.
Od svih misterija s kojima se čovječanstvo ikad uhvatilo u koštac, najveća je bez ikakve sumnje misterija zvana “Život”. Neovisno o tome gdje si, koje si nacionalnosti ili vjere, svako od nas ima nekog svog Boga. I svakog od nas je Bog stvorio po svojoj slici i prilici. Dobro se zagledavši u sebe samog, ima li nešto drugo što možeš vidjeti osim poslušnog primitivnog roba? Nema. Pitanje: Tko je za Bogove radio sve one dosadne i teške poslove prije nego se pojavio čovjek? Jednog je dana jednom od Bogova palo na pamet da je rješiti se muka moguće samo ako netko drugi umjesto njih bude obavljao naporan posao. Skupili se tako Bogovi isto večer i odlučili pokrenuti novi projekt: “Neka bude primitivni radnik, nek on nosi jaram i obavlja teške poslove. I tako bi”.
Druga zagonetka je naravno jesmo li sami u svemiru. Ona čovječanstvu ulijeva nadu, a Bogovima strah. Za njih je od toga postoje li i drugi oblici života među zvijedama, puno važnije pitanje što uraditi neposredno nakon tog otkrića. Kako upravljati tim periodom i održati se na vlasti.
Manipulacijama i obmanom kroz igre emocija, proizvoda za masovnu upotrebu, neograničenih kredita, političkog i kazalištašta zabave, postepeno su nam u korporativnoj državi oduzeta neotuđiva prava. Nakon zadnjih udaraca korporacije, ostali smo goli i bespomoćni. Elita je zainteresirana ekskluzivno samo za moć. Nisu u pitanju bogatstvo, luksuz, dug život ili sreća; njih zanima samo apsolutna vlast. Što znači apsolutna moć, sad je zbilja lako uvidjeti. Nitko ne osvaja vlast s namjerom da je se odrekne. Nitko ne uspostavlja diktaturu da bi omogućio revoluciju. Moć nije sredstvo, moć je cilj.
Korporativna država se ne odražava kroz lik nekog demagoga ili karizmatičnog lidera. Nju definira anonimnost korporacija bez lica. Korporacije angažiraju atraktivne predstavnike poput Obame na primjer, kontroliraju znanost, tehnologiju, obrazovanje i masovne komunikacije. Televiziju i filmove koriste kao komunikacijske alate za odašiljanje poruka koje podržavaju tiraniju. Kontrolom sustava za masovnu komunikaciju, blokiraju i eliminiraju sve što može dovesti do prijetnje koju za njihovu nedodirljivu veličanstvenost predstavlja zdrav dijalog. U manevarskom prostoru od A do Ž, prihvatljiva razmišljanja su samo ona u rasponu od A do B.
Sve poruke koje primamo govore o svijetloj i prekrasnoj budućnosti. Kultura je pod kontrolom ovih ljudi samo droga koja vodi u ovisnost o beskrajnoj zabavi i smrtonosnom optimizmu. Kultura uvijek sve većih mogućnosti u svijetu čiji pripadnici imaju bujnu maštu, ali nemaju znanja. Kultura koja nas kroz iluzije navlači kupovati proizvode što obećavaju da će nam promijeniti živote, dok u stvarnosti ostajemo sve uskraćeniji za naša prava, novac i utjecaj.
Korporativna država nas proždire iznutra krijući se iza maglovite industrije odnosa s javnošću, zabave i materijalizma potrošačkog društva. Nikome ne duguje lojalnost. Ima li boljeg dokaza za to od broja prispjelih odgovora na službeni zahtjev pod naslovom “Novac I Mentalna Higijena” upućen svima koji imaju utjecaj na oblikovanje javne svijesti? Stvarnost je ta da korporativna država gozbuje nad našom lešinom.
Kroz svjetsku gospodarsku krizu upravo u tijeku, uništena nam je proizvodna baza. Opljačkane su javne financije i ukradeni trilijuni dolara poreznim obveznicima i malim štedišama.
Eru zabave je zamijenila era depresije. Milijardama ljudi vlade kontroliraju surfanje po internetu, e-mailove i telefone. Najnadziranija i najšpijuniranija smo generacija ljudi u povijesti čovječanstva. Snimaju nas na ulicama, u trgovinama i u zračnim lukama. Nadziru gdje i na što trošimo, znaju što čitamo. Oglasi na javnim mjestima, u štampi, i plakati na autobusnim stanicama, stalno nas pozivaju da prijavljujemo sumnjiva ponašanja. Neprijatelj je posvuda.
U procvatu znanosti i tehnologije, samo je pitanje vremena kad će genetska manipulacija zauvijek ukloniti potrebu za oštrim i strogim represivnim sredstvima.
I sad te ja pitam prijatelju, u ovom suvremenom svijetu u kojem su danas svi sretni i slobodni, ne bi li ti htjeo biti sretan i slobodan na neki drugi način? Naime u demokratskom društvu volje većine, ipak je sve samo pitanje kvantitete, a ne kvalitete… što je savršeno rješenje za opstanak na neodređeno vrijeme na istoj poziciji; malo u vladi, malo u oporbi, ali uvijek čvrsto za upravljačem.
I to neko mora priznati, osvrnemo li se naokolo, mase paralizirano stoje potpuno neupućene i nezainteresirane za ključne teme koje nadilaze puku vatru, vodu i hranu. Narod je skroz na skroz nesposoban izabrati iz jednostavnog razloga što ignorira temelje o kojima prvo treba dobro razmisliti da bi se poslije bilo u stanju birati. Pomisao na to da je zajednička budućnost sviju u rukama većine koja nema blage veze o temama na dnevnom redu, a takva je realnost, uistinu je užas koji jako zabrinjava.
Za demokraciju je javno mnijenje od vitalnog značaja. U demokraciji postoji problem što tamo vlada mišljenje, a ne znanje. Mišljenje i znanje su dvije različite stvari, mišljenje znači mogućnost, a znanje sigurnost. I evo nas ponovo na obrazovanju, kulturi i informacijama na osnovu kojih gradimo našu percepciju postojećeg stanja.
Ne kaže se uzalud da televizija odražava stanje u društvu. “Veliki Brat Reality Show” i slične sheme to nedvojbeno potvrđuju. Naša televizija umanjuje sposobnost ljudi da znaju, poznaju, razumiju, zaključuju i racionalno odlučuju. Ni s Internetom stvari ne stoje ništa bolje, dosta je osvrnuti se na statistike. “Stvarnost se sve više komplicira, a umovi pojednostavljuju”.
U ovakvim uvjetima, cilj za kojeg se borimo je dozvola za sudjelovanje u saobraćaju direktne demokracije onima koji ne znaju voziti, a to nije mali problem! Čovječanstvo se nije sposobno pozabaviti najhitnijim problemima i odlukama jer nije dostiglo kritični prag razumijevanja! Osim većine koja nije ni najmanje zainteresirana za najbitnije stvari, postoji i velik broj ostalih ljudi koji pokušavaju razumjeti, no u trenutku u kojem se problem pojavi kao malo složeniji od uobičajenog, zbog toga što nije dosegnuta kritična masa ni po pitanju razumijevanja ni po pitanju reakcije; oni jednostavno odustaju od svega.
Tako stvari stoje posmatrane iz realnog ugla, diktatura, neznanje, ignorancija, izgubljenost u carstvu demagogija i doktrina. No sitauciju ni u kojem slučaju ne treba smatrati bezizlaznom.
Na vrhuncu globalne financijske krize, World Economic Forum – Svjetski Gospodarski Forum, prije neki dan izlazi pred svjetsku populaciju s ludim zaključkom. Da bi se postojeći horror nastavio još barem sljedećih 10 godina, do 2020 godine je potrebno, pod minimalno, udvostručiti razinu kredita. Toliko od mene onima koji stalno bulazne o nekakvoj izlaznoj strategiji središnjih banaka iz poplava planete dužničkom likvidnošću. Toliko od mene korisnim idiotima koji nas uvjeravaju da su dosadašnje astronomske doze ubrizganog novog novca-duga više nego dovoljne. Radi se najmanje o iznosu od 103 tisuće milijardi dolara novih dugova.
Čovjek je vlasnik svog života i samim svojim postojanjem, pod nekim uvjetima, redovno svakog prvog u mjesecu od sustava prima plaću. Izvinite prijatelji, ali što vama govore sami nazivi svih tih korporacija? Meni govore da uskoro, vrlo brzo, sutra čak, “Computer Information Technology” gotovo u potpunosti ukida potrebu za čekićem i kliještima. Vi s dvije ruke i dvije noge u plavim radnim odijelima? Sjećanje na prapovijest!
Dragi moji radnici, pogledajte se samo. Ali pogledajte se na način da se popnete na vrh najviše zgrade u blizini i osmotrite vašu tvornicu. Što vidite? Vidite kokošinjac u kojem se na 5 kvadratnih metara užasnog smrada uznemireni pilići vrpolje kako bi obranili svojih 5 kvadratnih metara smrdljivog tla. Gazda je tvrdoglavo uvjeren da je 5 metara previše i uporno ogradom nastoji suziti prostor na 4 metra. Pilići su odvojeni u dvije grupe, jedna ne popušta, a drugoj i 4 metra odgovaraju. Što se pilići više međusobno naguravaju, to se situacija sve više pretvara u opći kaos, a iz tla širi sve veći smrad. Pilići naravno postaju sve zapušteniji, šugaviji, nervozniji i depresivniji.
I sad kao u filmu, kamera koja dramatičnu situaciju prenosi uživo, uslijed tehničke greške se podiže i zumira, kokošinjac postaje sve manji, a krajolik sve vidljiviji. Brda, doline, rijeke, planine, nizine, more, horizont i nebo kojem nema kraja. A vi u smradu zatvora i prepirki između 4 ili 5 metara! Za nekoliko kuna! Kako vam je samo moglo pasti na pamet prihvatiti društvene sukobe i proglasiti pobjedom zadovoljenje jedne osmine neotuđivih prava umjesto predložene jedne devetine? Zbilja, kako ste se stvarno do te mjere uspjeli sjebati?
Ako se vi pilići želite uistinu okrenuti zdravom razumu, jedini put prema tome je prestati podržavati postojeći sustav, nogom u guzicu novcu-dugu, nogom u guzicu referendumima i sindikatima, političarima, sastancima i medijima. Razlog zbog kojeg ste u očajnoj situaciji je taj što su vas zatvorili u kokošinjac i uvjerili da se samo unutar njega to jednom zamršeno klupko ikad više može rasplesti. Sve je podređeno tome da nikad ne shvatite da uzroci vašeg očaja leže izvan granica ograđenog kokošinjca, tamo se vodi glavna riječ. Bolesti radnika kroničnog gubitnika koji prosi za vlastito ropstvo imaju korijen u mjestima i vremenima koje ne poznajete, i ljudima koje ni ne zamišljate.
Nadajući se tome da nikad nećete spoznati kakvi predivni neograničeni spasonosni prostori postoje iza ograde kokošinjca, zaludili su vas da sloboda i dostojanstvo znače pregovore oko jednog kvadratnog metra više zaraženog kaveza opustošenog izmetom.