Venlo Vedanta
O čemu pričaš prijatelju
O čemu govoriš? Je li ovo sto kuna? Jest. Mogu li ih ja potrošiti gdje hoću, kupiti što hoću? Mogu. Eto vidiš da je to mojih sto kuna i da ih nisam nikomu dužan! Ovako će argumentirati svoje shvaćanje novca prosječni čovjek kojemu se usudite govoriti o kreditnom novcu, odnosno novcu koju ulazi u opticaj kao dug. Reagirat će upravo onako kako su to i zamislili kreatori kreditnog novca prije kojih stotinjak godina – izveli su jednostavnu i perfidnu prijevaru koju prosječni čovjek nije u stanju razumjeti. Da bi se prijevara mogla održavati stoljećima, kreatorima tog sustava je bilo nužno zauzdati dvije demokratske sastavnice – obrazovni sustav i medije, odnosno spriječiti mogućnost da informacija o načinu puštanja novca u opticaj bude pojašnjena ljudima. U Hrvatskoj godišnje produciramo 20.000 novodiplomiranih ekonomista koji nikad neće progovoriti o kreditnom novcu jer o njemu ništa i ne znaju. Ta tema nije bila u nastavnom planu i programu. Da bismo shvatili suštinu prijevare, valja nam ići od početka. Ukupna masa novca u jednoj državi sastoji se od gotovine (otud onih sto kuna s kojima se bahati junak s početka priče) i novca na računu u banci. Gotovina čini između 3% i 5% od ukupnog novca, ostatak čini novac na računu. Gotovinu, odnosno novčanice tiska neka austrijska tiskara po nalogu Hrvatske narodne banke (taj novac na uredno zapakiranim paletama potom prevoze neki slovenski kombiji do HNB, bez valjanih dozvola, polu ilegalno),a novac na računu tiskaju, odnosno puštaju u opticaj banke. Da bi takav odnos mogao funkcionirati, da bi svatko mogao dignuti novčanice sa svog računa, prije toga je izgrađena kompletna zakonska regulativa i infrastruktura (bankomati, kreditne kartice ). Svaka trgovina, svaki ured koji naplaćuje račune u novčanicama, MORA dnevni utržak položiti najkasnije sutradan u banku ili poslovnicu FINE. Na taj način je postignuta spomenuta ravnoteža – 5% novca u novčanicama podmiruje sve potrebe stanovništva za gotovinom! Želite li slučajno u banci podignuti odjednom veći iznos gotovine, morate to najaviti najmanje dan unaprijed. Zanimljivo, zar ne? Taj novac kojeg su dovezli slovenski kombiji preko granice do HNB potom HNB plasira bankama kao kredit na kojeg HNB bankama naplaćuje kamatu (otud profit HNB-a kojeg uplaćuje u Proračun, ako ga ostane nakon diobe bespovratnih kredita zaposlenicima HNB-a). Dakle, i taj novac u novčanicama u opticaj ulazi kao kredit. Onaj vozač viličara je istovario 4 palete kuna, te 4 palete HNB šalje bankama kao kredit,a za povrat traži 4 palete plus jedan paket. Otkud će taj paket banke vratiti kad ga nikad nije ni bilo?? Dug se ne može vratiti nego novim dugom što znači da ne može UOPĆE. Sad dolazimo do ključne teme – do banaka i njihovog načina tiskanja novca. Kad netko od nas ima sto kuna, onda on može drugomu posuditi najviše 100 kuna. To je jasno svakomu. Ne možeš drugomu posuditi, recimo 1000 kuna, ako imaš samo 100. A banka, ako ima tvoj ili moj polog od 1000 kuna, može drugim ljudima ili poduzećima, ili državi, ili Agrokoru, posuditi najmanje 5000 kuna. Kako to? Otkud im još 4000 kuna? Niotkuda. Nemaju ga. Ali zato imaju kompjuter i pravo koje im je dao Hrvatski Sabor da jednostavno utipkaju u kompjuter 4000 kuna kao da ih imaju. To ide ovako – moj polog na banci ti zatražiš kao kredit, naravno da moraš donijeti brdo papira za odobrenje kredita, od prosjeka zadnje tri plaće do mjenice. Jedan od tih papira banka šalje HNB-u, a HNB onda odobrava banci da na osnovu zaloga papira kojeg si ti potpisao izda kredit, ali ne u iznosu od 1000 kuna, nego 800 kuna jer banka mora staviti u obavezne rezerve 10% pologa i još toliko u rezerve likvidnosti. Dobiješ novac, gotovinu, molim lijepo. Što činiš s njom? Odlaziš u Gramat kupiti keramičke pločice i ljepilo. Gramat sutradan tih istih 800 kuna stavlja kao polog na banku. Banka nekom novom liku koji mora renovirati kupatilo, slijedeći isti obrazac, od tih 800 kuna odobrava kredit u iznosu 640 kuna, ovaj troši, onaj vraća u banku i opet od 640 se daje novi kredit od 512 kuna, krug opet, od 512 kuna ide kredit od 410 kuna… Na kraju priče je banka izdala kredita u iznosu od 5000 kuna, a imala je samo 1000 kuna ( nekim varijacijama banka ima trikove kako od 1000 kuna posuditi 26.000 kuna, ali to nije bitno sad za priču).Meni kao štediši će na kraju godine isplatiti kamatu na štednju u iznosu od 4%, odnosno imat ću 1.040 kuna. Zasad banka ima trošak od 40 kuna za moje kamate. Za razliku od HNB koja je za tiskanje novčanica morala platiti austrijskoj tiskari, morala platiti PDV, prijevoz slovenskim prijevoznicima, radnika na viljuškaru koji je istovarao palete u skladište, banka nema nikakvog troška za „tiskanje“ svog novca. Samo neki potplaćeni djelatnik upiše sumu na ekran. Banka je od mojih 1000 kuna izdala kredita 5.000 kuna uz kamatu od 20% i na kraju godine banka inkasira 1000 kuna minus mojih 40 jednako čistih 960 kuna! Ja imam mojih 1040, banka ima svojih 960 kuna. Nas dvoje zaradili, zajmoprimci vratili kredite, vuk sit, koze na broju. Čista bajka. I bila bi da nije jednog ALI. Taj ALI bajku pretvara u horor. Ali, na početku je bilo mojih 1000 kuna, banka je napravila (da joj Sabor, nije dao to eksplicitno pravo, bilo bi to čisto krivotvorenje) još 4.000 kuna, što je ukupno 5.000 kuna. Zajmoprimci su uzeli kredita 5.000 kuna,a morali su vratiti 6.000 kuna. Otkud? Kako? Ako je bilo samo 5.000????? Nedostaje 1.000 kuna da bi vuk bio sit. Postoje samo dvije mogućnosti za rješenje rebusa –prva je da jedan zajmoprimac neće uspjeti vratiti kredit i banka će mu uzeti imovinu, druga je da banka ponudi onom koji nije u stanju vratiti kredit novi kredit kojim će vratiti stari plus kamatu. Zaključak kojeg mora donijeti svaki čovjek s IQ +70 jest: sva zarada u državi i sva imovina u državi uz takav sustav s protokom vremena, neminovno MORA postati vlasništvo banke U državi u kojoj sav novac ulazi u opticaj kao dug, a takva je upravo naša država, Kao što znamo, banke u Hrvatskoj se zovu Societe Generale, Unicredito, Hypo bank, odnosno vlasništvo su nepoznatih stranaca. Sva hrvatska zarada i sva hrvatska imovina MORA i POSTATI ĆE logikom zakona kojeg je izglasao Hrvatski Sabor vlasništvo stranaca. Treba li ovo gornje ponoviti? Ili ipak bilježite IQ>70? Sad je jasnije kako banke u Hrvatskoj redovito bilježe kvartalne zarade u milijunima eura,a gospodarstvo gubitke, sad je jasnije zašto Vlada mora prodavati sve redom? Opa, sad smo upetljali državu, Vladu. Zašto bi oni morali prodavati imovinu? Idemo vidjeti zašto. Unutar države sva plaćanja se vrše u kunama koje vidjesmo kako i tko tiska. Nije bitno kupujemo li domaću robu ili stranu, plaćamo u kunama. Kako vlasnik trgovačkog centra plaća robu dovezenu recimo iz Njemačke? U eurima. Kako dolazi do njih? Ispuni Obrazac 14 u banci i da banci nalog da njegove kune na računu pretvori u eure i izvrši doznaku eura u inozemstvo. Ali kako banka dolazi do eura? Pologom poduzeća koji su izvezli robu u inozemstvo i naplatili svoju robu. Drugačije kazano – do eura ili bilo koje druge strane valute možemo doći izvozom roba i usluga u inozemstvo, doznakama naše dijaspore koja šalju devize kući, otkupom od turista koji dolaze. Ako ta ukupna suma tako prikupljenih eura nije dostatna za plaćanje svih roba koje uvozimo, onda je država prisiljena taj novac posuđivati u inozemstvu i na posuđeni novac plaćati kamate. Ali mi znamo da HNB ima devizne rezerve i to iznad 10 milijarda eura. Kako su te rezerve nastale? Kao ostatak od našeg izvoza? Neće biti. Mi iz godine u godine bilježimo manjak u razmjeni s inozemstvom – više uvezemo, nego li izvezemo. Svejedno imamo rezerve!?! Te rezerve su nastale na slijedeći način – država se zadužila u inozemstvu i donijela u HNB eure/dolare/yene. HNB za iznos tih deviza tiska kune. Sav preračunati iznos kuna potrošen unutar države, HNB stavlja u rezerve. Dakle, devizne rezerve imaju porijeklo u vanjskom dugu (kojeg nikad nije moralo ni biti da je kuna valuta,a ne konverzijski papir),a na te „rezerve“ još moramo plaćati kamate! Otprilike kao da dignete kredit od kojeg pola potrošite,a pola stavite na banku i ne trošite,ali kredit vraćati u kompletnom iznosu – morate! Svaka Vlada bi stoga nastojala što više roba izvoziti,a što manje uvoziti. Ako bi se ipak morala zaduživati, onda bi se zaduživala za kupovinu tehnologije kojom će kasnije ostvariti višak u razmjeni s inozemstvom. Rekosmo svaka Vlada, osim Hrvatske Vlade, dakako. (Ovdje valja naglasiti kako bi čak i u slučaju drugačijeg omjera uvoza i izvoza, dug u državi rastao – što proizlazi iz prirode ulaska novca u opticaj) Sve Hrvatske Vlade, od one u kojoj je bio ministar Škegro do ove Milanovićeve, sustavno rade na uništavanju svake domaće proizvodnje. Najprije politikom tečaja. Koju brane, no ne za naš račun. Potom ničim reguliranim otvaranjem stranih trgovačkih lanaca koji prodaju uvoznu robu (koju, pamtimo, moramo plaćati eurima), onda posuđivanjem eura za investicije u infrastrukturu i potrošnju (nismo zaboravili kako ni iz jedne hrvatske željezare u auto put nije ugrađen ni jedan jedini kg željeza) i konačno – odustajanjem od vođenja gospodarske politike i prepuštanje najbitnijeg posla bilo koje Vlade na svijetu – stranim bankama! Naime, stranim bankama ne pada na pamet kreditirati domaću proizvodnju, nego isključivo potrošnju, pogađamo već – stranih proizvoda. Takvim ne-činjenjem svih Vlada smo dospjeli do ovolikog vanjskog duga. Da bi Vlada mogla servisirati kamate na taj dug, podiže stopu PDV-a i kompletnim iznosom tako prikupljenog novca plaća kamate na uzete kredite. No, to nije dovoljno pa pribjegava dizanjem cijena vode,struje, plina, goriva i taj novac također, do lipe odlazi na plaćanje kamata. No, ni to nije dovoljno. Strani vjerovnici biraju koju će imovinu u državnom vlasništvu uzeti za kamate. Trenutno je Vlada u akciji uvjeravanja javnosti u nužnost „monetizacije“ auto-cesta, prodaju HPB i Croatia osiguranja. Sutra će na redu biti Hrvatske vode, HEP, ostatak INE, Hrvatske šume. Kako bi prisilila stanovništvo na manju potrošnju, Vlada kombinira dizanje cijena sa smanjenjem plaća, rezanjem nivoa zdravstvenih usluga, smanjenjem socijalnih prava, povećanjem dobne granice za odlazak u mirovinu. Nažalost, ni to nije dovoljno za isplatu kamata. Stoga Vlada užurbano priprema uvođenje najamnine za stanovanje u vlastitoj kući/stanu, odnosno Porez na imovinu. Na taj način namjerava istisnuti iz stanovništva dalje 2-3 milijarde eura godišnje, odnosno umanjiti sposobnost stanovništva da toliki novac potroši za svoje potrebe. Taj novac uzima država i transferira ga za plaćanje nelegitimnog duga!! Jasno je da kroz nekoliko godina neminovno dolazimo u situaciju da kao država ne posjedujemo više nikakvu imovinu, a kao građani ne posjedujemo više vlastite nekretnine, niti imamo dovoljne plaće za egzistencijalne potrebe. Može li se drugačije? Bi li mogla HNB tiskati više od 5% novca i tim novcem puniti Državni Proračun,a da ga ne daje kao kredit državi (koji se ne može vratiti,kao što smo vidjeli)? Bi. Mogla bi. Ali to bi dovelo do hiperinflacije, obezvrijedilo bi naše zarade i to smo već proživjeli, što u bivšoj, što u ovoj državi i od toga nam se diže kosa na glavi. Ali tako ne mora biti! Već dvije godine u Hrvatskoj djeluje Patriot pokret, skupina ljudi koji su u stanju zbrojiti dva i dva i koji točno znaju znaju što i kako je potrebno učiniti Pa kao da mi ne znamo, to svatko zna? Jeste li sigurni? Kako nam se onda desilo da smo u 20 godina uništili svu domaću proizvodnju, zadužili se do besvijesti, da u državi profit imaju jedino banke? Gdje je bila ta naša sposobnost zbrajanja prostih brojeva? Patriot pokret je (www.patriotpokret.com.hr) utvrdio uzroke koji su doveli do ovakvog stanja, analizirao monetarni sustav i donio Program reforme monetarnog sustava. Tim programom se umjesto kreditnog novca kojeg imamo sad, uvodi nekreditni novac, odnosno novac koji u sustav ulazi neopterećen kamatama. Budući da se zarada nekog poslovnog subjekta mora dogoditi na nečiju štetu (poučak Boba Rocka: Tko izgubi dobitak, dobije gubitak), Program utvrđuje da se to dešava „na štetu“ deficita državnog proračuna. Taj deficit biva izvorom zarade-profita gospodarskim subjektima, novac umjesto banaka kreira HNB i pušta ga u opticaj putem socijalnih mirovina, dječjeg doplatka, financiranjem školstva, zdravstva i uplatama u fondove koji brinu o najugroženijim skupinama društva.Banke se podizanjem obavezne rezerve onemogućava u multipliciranju novca čime se onemogućava i inflacija! Što bi se desilo kad bismo sutra nekom evolucijom svijesti ili revolucijom odlučili uvesti nekreditni novac? Kunama bismo mogli plaćati robu proizvedenu u Hrvatskoj, kao i usluge. S čim bismo plaćali uvoznu robu? Očito – s devizama, eurima,dolarima, jenima. Do njih možemo na već spomenuta tri načina – doznakama naših iseljenika, prodajom roba i usluga u inozemstvu i turizmom. Kako bi u slučaju uspostave monetarne suverenosti sasvim sigurno došlo do izolacije međunarodnih lihvara koji drže cijeli Zapadni svijet u ropskom položaju, preko noći bismo bili prisiljeni osloniti se sami na sebe i svoje kreativne sposobnosti te na traženje partnerstva u zemljama izvan logorske žice međunarodnih lihvara. Ostali bismo bez većine uvoznih roba. Dakle – u istoj poziciji u koju SIGURNO ulazimo kroz par godina! Razlika bi bila što u tomu što bi uvoznih roba bilo u slučaju opstanka ovog sustava, ali ih MI, NAS 98% ne bismo imali čime kupiti, a u drugom slučaju ih ne bi bilo. U oba slučaja mi bi se mogli samo diviti slikama u izlogu! No, ta nova situacija bi alarmirala i probudila sve kreativne potencijale svakog Hrvata, vrlo slično proizvodnji oklopnih kola 91-e. Desilo bi se još nešto – čvrsto bismo držali svoju sudbinu u svojim rukama, iskorijenili bismo i eutanazirali sve jahače apokalipse – zavist, mržnju, pohlepu iz nacije jer bismo radi egzistencije bili upućeni jedni na druge; mobilizirali bismo cjelokupnu iseljenu Hrvatsku na transfer kapitala, tehnologije u zemlju osobođenu lihvarskog jarma. Bili bismo primjer i uzdanica ostatku svijeta i svjedočili svojim postojanjem mogućnosti života čovjeka bez ropstva. Venlo Vedanta Pokret Patriot
Damir Živković na tribini UZMAH-a o Kreditnom Ropstvu
Split 04.10.2012
Na ljubazni poziv organizatora ovog skupa, odnosno mreže UZMAH, pokušati ću vam ispred Pokreta Patriot reći nešto na temu kreditnog ropstva. Pokret Patriot nastao je sasvim spontano na ideji nekolicine ljudi koji su se upoznali putem interneta na temi dužničkog ropstva. Rezultat naše razmjene mišljenja jest program Patriot za koji tvrdimo da je jedini stvarni izlaz iz dužničkog ropstva hrvatskoga društva, ali i ostalih dugom porobljenih naroda svijeta. Cilj pokreta Patriot jest putem internetskih stranica i ovakvih tribina prenijeti to znanje građanima i navesti ih da pruže podršku strankama, udrugama i pojedincima da se udruže u jedinstvenu političku opciju ili koaliciju koja će u svoj politički program kao temelj ugraditi slobodarski program Patriot. Kreditno ropstvo je zapravo jedna društvena anomalija koja kao zakonomjernost naprosto proizlazi iz kreditno-monetarnog sustava. Najprostije rečeno taj sustav nameće u ljudsku psihologiju tezu po kojoj je novac vrjedniji od proizvoda ili usluge, nametnuta je praksa po kojoj se najveći profiti ne ostvaruju organizacijom rada, odnosno stvaranjem usluga i proizvoda, već je postalo normalno da se najveći profiti ostvaruju iznajmljivanjem kapitala, a što je dovelo do društvenih anomalija kojima danas svjedočimo. Metodologije kojima kreditno-monetarni sustav stvara krize doista su slojevite, ovdje bih ukratko pokušao naglasiti dvije najznačajnije, koje zapravo čine mehaniku kreditno-monetarnog sustava, a odnose na pojavak i regulaciju novca u opticaju. Centralna banka s pravom stvaranja novca, u našem slučaju je to Europski Sistem Centralnih Banaka, primarni novac u osnovi stvara tako da ga posudbom, uz određene kamate, doznačuje poslovnim bankama, a poslovne banke, u zavisnosti od kreditnog ili poslovnog rejtinga, posuđuju nadalje pojedincima, firmama ili državama. Što je rejting lošiji to su naravno kamate veće.Ovdje treba istaknuti da HNB, naša centralna banka, premda formalno još nije unutar ESCB, nema prava stvaranja novca , jer se hrvatska politika, odnosno saborski zastupnici u to doba, toga odrekla unutar prioriteta pridruživanja EU, odnosno ESCB. Taj sistem je od Republike Hrvatske još 1994.god. preuzeo kompetenciju stvaranja novca, desilo se to zapravo na Dan državnosti, 30. svibnja 1994. godine, kada je uvedena kuna kao novčana jedinica Republike Hrvatske.
Osnovni problem i prva anomalija, odnosno metodološka greška sistema centralnog bankarstva ogleda se u činjenici da centralna banka, koja dakle kroz poslovne banke vrši primarnu kreditnu emisiju prema općem ekonomskom sustavu, tražeći za tu uslugu interes izražen u kamati, nikada nije izvršila emisiju onog novca koji bi trebao predstavljati tu traženu kamatu. Kako taj traženi novac u ekonomskom sustavu naprosto ne postoji, već je u samom startu primarne emisije jasno da neće svi moći vratiti glavnicu s kamatom. Stoga a priori nastala kompeticija unutar ekonomskih odnosa nije pitanje samo tkz.zdrave konkurencije, već je to zapravo pitanje golog opstanka ekonomskih subjekata. Ono što od očiju javnosti sakriva tu osnovnu grešku nepostojećeg novca za plaćanje kamate na sumu koju primarnom emisijom stvara centralna banka, je sustav poslovnog bankarstva djelomične rezerve. Djelomična rezerva u osnovi znači da poslovne banke na svaki depozit iz centralne banke, ili na neki drugi oročeni depozit, zakonski mora imati onaj minimum obvezne rezerve u novcu koju odredi nadležna centralna banka, a od ostalih sredstva može vršiti kreditnu ekspanziju…. i tu dolazimo do druge anomalije kreditno-monetarnog sustava, do tkz. multiplikacije depozita. Kod npr. obvezne rezerve od 20%, na oročeni depozit koji iznosi recimo1000 kuna, obvezna rezerva koja je dovoljna za pokriće depozita je 200 kuna, a višak likvidnih sredstava je dakle 800 i predstavlja osnovu multiplikacije. Ako se predpostavi da će cirkulacija tih 800 kuna u vidu depozita iz banke u banku zadržati istu visinu obvezne rezerve, proces kreditne lančane ekspanzije određuje se po tom primjeru koeficijentom 4, koji predstavlja faktor multiplikacije kredita i koeficjentom 5, koji predstavlja faktor multiplikacije depozita. Drugim riječima, poslovne banke kod primjera obvezne rezerve od 20% matematički i teoretski od prvobitnog deponiranog sredstva u visini od 1000 kuna mogu ukupno u svojim poslovnim knjigama nominalno stvoriti novčane vrijednosti izražene kao 4000 kuna u kreditima, 5000 kuna depozita i imati prvobitno deponiranih 1000 kuna u rezervi. Što je obvezna rezerve manja, to je faktor moguće multiplikacije veći. Kod obvezne rezerve od 10% odnosni multiplikatori iznosili bi 9 za multiplikaciju kredita i 10 depozita. Obvezna rezerva današnjih velikih europskih banaka je ispod 7%. Pokojni Prof. dr. Ivo Perišin, autor knjige Monetarno Kreditna Politika, u kojoj su iznesene ove teoretske konstrukcije, a koje se nekritički uče na studiju ekonomije, kaže da su one samo polazne, a da se u praksi provode veoma značajna odstupanja, koja dovode do toga da je stvarnu multiplikaciju nemoguće predvidjeti.
Ova teoretska konstrukcija je zapravo uhodana bankarska praksa, odnosno moderni mehanizam poslovnog bankarstva koji daje privid velikog novca u opticaju. Realno deponiran novac se tako multiplikacijom u bankarskim knjigama pojavljuje u istovremenom fiktivnom vlasništvu više pravnih ili fizičkih osoba. Društvo se uporno monetizira takvom kreditinom ekspanzijom koja na svaku novu financijsku (kreditnu) transakciju ima apliciranu kamatu. Ovakva manipulacija s depozitima stvara situaciju gdje se u konačnici multiplicirani depoziti dovode u dvojbeni vlasnički odnos. Takav nominalni novac se zapravo kumulira kao dug koji traži interes, gdje se u osnovi točno ne zna u čijem je on stvarnom vlasništvu, tko ga je doista stvorio ili deponirao. Opterećenje kamatama sa vremenom postaje sve veće pa na kraju ne može postojati globalna isplativost posla u državi koja na eventualnu povećanu proizvodnju ne stvara i adekvatni realni novac. Obzirom da je država dozvolila da joj novac u vidu duga putem kredita stvaraju privatne banke, ona nema dovoljno realnog novca u opticaju. Stoga države konstantno povećavaju zaduženja, a one sa izrazitim deficitom proračuna uz to bivaju prisiljene na prodaju društvene imovine, odnosno na povećanje porezne presije prema svojim građanima i gospodarstvu. Kako se dug ne može u nedogled množiti, jer prijeti pucanje bankarskoga mehanizma, države su pod prismotrom nadnacionalnih institucija poput MMF, Svjetske Banke i sl… prisiljene na štednju unutar svojih proračuna, pa se u dužničkim zemljama smanjuju radnička i socijalna prava, ukida se besplatno školstvo, mirovine ne mogu biti dostatne za život, a opći standard pada.
Privatizacija uzima maha premda od nje ne može biti dugoročne koristi za zajednicu
Dolazi do pojave nelikvidnosti, firmi gubitaša i bankrota ..
Obzirom da nema dovoljno realnog novca u opticaju, rad svih ljudi ne može biti plaćen jer je to matematički nemoguće, pa stoga imamo i pojavu firmi koje, premda posluju, mjesecima ne uspjevaju isplaćivati plaće… Jedini prividni spas, odnosno način da republička ekonomija dođe do svježeg novca, je preporučeni izvoz, ali u uvjetima gdje je Rep. Hrvatska sama sebe monetizirala jedino u iracionalnom periodu domovinskoga rata, dok su druge države prije ulaska u Europsku monetarnu uniju to radile u desetljećima mira, to postaje nemogući zadatak. Zbog toga u datim uvjetima otvorenog tržišta, bez monetarnog suvereniteta, Rep. Hrvatska gotovo ni u čemu ne može konkurirati razvijenijim državama. S druge strane i pobornicima slobodnog tržišta s vremenom postaje posve jasno da izvoz nije održivo riješenje za sve države, jer zemlje koje kroz izvoz stvaraju suficit vanjsko trgovinske bilance, to jest koje imaju priljev novog novca iz inozemstva, to mogu učiniti jedino pod uslovom da neke druge zemlje imaju deficit. Unutar kreditno-monetarne metodologije i slobodnog tržišta, ne mogu sve zemlje imati suficit vanjsko trgovinske bilance, da bi netko izvozio, netko mora uvoziti, da bi netko imao dobar kreditni rejting, netko naprosto mora imati loš. Stoga je eskalacija dužničke krize u stvari posljedica stvaranja novca putem kredita, unutar otvorenog, dereguliranog tržišta. U svim je državama EU dug uvelike nadrastao količinu novca u opticaju. Dužnička kriza proizlazi iz takozvanoga ‘finacijskog sektora’ metodološki, kao nešto posve normalno. Od krize korist ima onaj mali broj pre bogatog stanovništva koji nam uostalom u liku MMF ili Svjetske Banke preporuča daljnje odricanje i štednju, te nam se nameće nepovjerenje u vlastitu državu, slabi nam nacionalna svijest i vjera u suverenost naroda, a paralelno se provodi i dezintegracija odgovornosti institucija nacionalne Republike.
Činjenica je da se od namjerno stvorenog problema konstantno nudi riješenje u daljnjem gubitku nacionalnog suvereniteta, odnosno u jačanju nadnacionalne biroktatske strukture unutar federalne Europe. Jačanje tih struktura ima zapravo značenja feudalizacije društvenih odnosa i put je k stvaranju tkz. ’novog svjetskog poretka’. Stoga pogreške koje više svijesno nego nesvjesno u odnosu na svoje građane već niz godina čine naši političari, postaju temeljni problem hrvatskoga društva. U uvjetima toliko pogrešne i nemoralne metodologije kreditno-monetarnog sustava, bezuslovno povjerenje kojeg naša parlamentarna politika pruža nejasnim procesima europskih integracija, iskreno rečeno ne možemo shvatiti drugačije nego kao odraz hrvatske političke neodgovornosti, premda mnogi već govore i o pravoj izdaji nacionalnih interesa. Pokret Patriot, oslanjajući se na slične tendencije u Europi i svijetu, predlaže riješenje ove inducirane financijske krize kroz monetarnu reformu. Mi zapravo kao i mnogi idejni pokreti koji spontano nastaju diljem Europe, predlažemo razdvajanje procesa stvaranja, od procesa posuđivanja novca. Kao što je jasno, stvaranje i regulacija novca u opticaju, danas je prepuštena privatnom sektoru udruženih takozvanih ‘vjerovnika’ u sistem centralnog bankarstva.
ESCB je u većinskom vlasništvu upravo onih poslovnih banaka kojima taj sistem doznačuje primarnu emisiju novca. Sustav centralnog bankarstva izvan je izbornog procesa i izvan parlamentarnog nadzora. Politika EU je naprosto tom privatnom interesnom sistemu dopustila da općem društvu ex nihilo, dakle, ni iz čega, stvara, posuđuje i regulira novac u opticaju. Iz tog razloga se uvijek nađe novac za spašavanje posrnulog financijskoga sektora, a rijetko ili nikad za spas onog realnoga. Razdvajanje stvaranja od posuđivanja novca je u stvari jedna nova, humana monetarna metoda po kojoj primarna emisija novca u ekonomski sustav ulazi nekreditno, uvjet održivosti te metode je zakonsko reguliranje poslovnog bankarstva pune rezerve u odnosu na izdane kredite. Odnosno oduzimanje ovlasti poslovnim bankama da multiplikacijom depozita stvaraju nominalne dugove. Obzirom da poslovne banke nude ekonomskom sustavu kreditni novac, to jest interesnu posudbu u vidu vremenskoga duga, te da je to zapravo jedan privatni business, on kao takav ne smije više stvarati društvene anomalije tipa dužnička kriza. Pa stoga svatko tko hoće stvarati profit od iznajmljivanja novca, mora imati pokriće za posuđeni novac . Da novac na kredit ne bi više bio manipulativno sredstvo privatnih interesa, koji se ne obaziru za općim interesima, on mora imati ono pokriće čija je suština nekada bila izražena kao zlatni standard. U filozofskom smislu nekreditni sustav stvaranja primarnoga novca i bankarstvo pune rezerve, znači redefiniranje sustava vrijednosti jednog društva. Nekreditni novac je zapravo mjerilo vrijednosti stvorenih proizvoda i usluga. Obzirom da on u ekonomski sustav ne ulazi kao dug s apliciranom kamatom, dakle nije kredit, on vrši funkciju mjerne jedinice one opće društvene vrijednosti koja se izražava u BDP, odnosno vrši ulogu potrebite monetizacije ili potrebitog rasta ekonomskog procesa s naglaskom na općem interesu. U takvom sustavu proizvodi i usluge su mjerilo vrijednosti, i samo takav novac je uistinu realni novac. Nekreditni novac ima svoju nedovoljno izučavanu povijesnu dimenziju, naročito unutar višestoljetnog Rimskoga Carstva, ali i unutar potisnute povijesti nastanka SAD, koje su počele svoj slobodarski razvoj nekreditnom metodologijim, a u čijem Ustavu dan danas piše da novac može stvarati jedino kongres.
Zapravo, gotovo svaka država u svojim začecima vrši emisiju nekreditnog novca, pa je to radila i Rep. Hrvatska monetarnim osamostaljenjem od Jugoslavije. Uvođenje hrvatskog dinara kao zakonskog sredstva plaćanja u Republici Hrvatskoj, označilo je dovršetak procesa monetarnog osamostaljenja Republike Hrvatske. Na tom novcu pisalo je da vlasništvo Rep. Hrvatske. Rep. Hrvatska je dakle od 23. prosinca 1991. godine do 30. svibnja 1994., odnosno tijekom najveće agresije na svoj suverenitet, vršila emisiju narodnog novca nekreditnom metodologijom i njime monetizirala težak period rata.
Kako je rat sam po sebi jedno iracionalno stanje gdje ekonomija naprosto stoji, kako je taj period pored domovinske hrabrosti označio i period ratnog profiterstva na više razina, kako unutar te metodologije nije moglo biti znanosti pa je uz nju funkcionirao i bankarski sustav djelomične rezerve, došlo je do ubrzanog otuđenja vrijednosti tog novca, pa se u konačnici to odrazilo u hiperinflaciji hrvatskoga dinara i uvođenje stabilizacijskoga programa kroz novčanu jedinicu Kunu, pod zapravo uvjetima otuđenja monetarnog suvereniteta koje imamo i dan danas. Prvu teoretsku definiciju nekreditnog novca postulira doktor ekonomskih znanosti Srećko Urgin, osamdesetih godina prošlog stoljeća, definicija glasi: “Nekreditni novac se stvara uvijek kada se otpisuju nenaplativi dugovi”. Ova definicija je posve točna, ali spada u onu sferu koju mi zovemo stihijskim stvaranjem nekreditnog novca. Sadržajno kompletniju teoriju, također tih godina, postulira pokojni g. Stojan Nenadović. On u ekonomsku misao uvodi pojam ‘Višak korisnosti’ kojim definira suštinu ekonomskih zakonitosti, te donosi teoretsku prirodu nekreditnog novca. Izvorna teorija je objavljena na njegovu portalu noncredit-money.org Razdvajanje stvaranja od posuđivanja novca, rečenica koju smo mi prihvatili, dolazi od bivšeg izvršnog direktora MMF i Svjetske banke Biagia Bossonea. Biaggio Bossone je kao vođa radne grupe koja je pripremala prijedloge za Samit G-20 u Londonu 2009. godine, napisao članak pod naslovom: “Kako bi riješili ovu krizu, moramo misliti izvan okvira”. U tom članku između ostaloga on kaže: “Mi predlažemo nekreditni sustav novca, gdje je stvaranje novca odvojeno od kreditiranja”. Znamo da njegov prijedlog na samitu nije javno razmatran a članak je maknut sa službenih stranica MMF. Dipl. inženjer Đ… R…, jedan od idejnih začetnika Pokreta Patriot, pišući pod nickom Nostrađurus, zadnjih nekoliko godina na hrvatskom netu piše članke kojima logičkom, matematičkom metodom dokazuje potrebu monetizacije ekonomskog sustava novcem bez duga, što je rezultiralo njegovom knjigom “Financijski sustav i novac”. Program kojeg smo nazvali Patriot, a čije sam osnove ukratko razložio, općenito nailazi na teškoće u razumjevanju. Teškoće se ponajprije ogledavaju u naizgled zahtjevnom gradivu kojim se daleko od očiju javnosti bave tkz. ”eksperti”. U mentalni sklop općeg društva nametnuta je dogma po kojoj je novac definiran kao obveza ili dug, a da bi se oteli zabludi kreditnog novca, traži se zapravo određeni umni napor. Ekonomska znanost, od koje smo toliko puno očekivali, na žalost, postala je oklop neoliberalnog kapitalizma, kako to reče časni izuzetak, profesor Slavko Kulić. Sve dok kritični broj građana ne shvati metodologiju kreditno-monetarnog sustava, odnosno dok jedan relevantan broj organiziranih ljudi u društvu ne shvati regresivni aspekt tekućeg monetarnog sustava i uvidi neophodnost monetarne reforme, rastuća htjenja za promjenama, protesti, štrajkovi, javna okupljanja biti će većinom nalik borbi sa vjetrenjačama i neće dati pozitivnih rezultata, jer će se nezadovoljstvo kojeg građani pokazuju i dalje pogrešno kanalizirati u manje ili više selektivne zahtjeve različitih skupina, stranaka, udruga ili pojedinaca hrvatskog društva koji realno, mi to znamo, bez implementacije nekreditnog novca u društvo… nisu ostvarivi. Obzirom na naše političare, političke i društvene procese koji se odvijaju, jedna stvar je posve sigurna, hrvatsko društvo doći će u svoju stvarnost, da li kao dužničko roblje ili kao slobodni ljudi, to zapravo zavisi o intelektualnoj, ali i moralnoj snazi našega društva. Više o NEKREDITNOM NOVCU i Nostradurusovu knjigu možete pronaći na portalu - pokretpatriot.com.hr
Damir – Jung fu, jedan od osnivača pokreta Patriot
Fenomenologija novca
Tokom vremena i ratova korporacije su narasle do neslućenih razmjera. Okrupnjavanjem kapitala postale su pravno utemeljeni privatizirani centri moći, najčešće otuđeni, a čiji bankarski sektori odlučujuće utječu na sudbinu ekonomskih tokova. Ponudile su se kao temelji društvenog razvoja na koje se oslonila zapadna civilizacija.
Danas, nažalost, zakonomjernu kulminaciju tog ekstremnoga procesa vidimo izraženu ponajprije u dužničkoj krizi, pa onda i u krizi društvenog, monetarnog i moralnoga sustava.
Korporacija sada pravno funkcionira kao pojedinac. Ona ne predstavlja grupu ljudi udruženih zbog dobiti, nego pravnu osobu. Kao takva preuzima niz zakonskih prava koja su prije pripadala samo čovjeku. Može kupovati i prodavati nekretnine, može trgovati, pozajmljivati novac itd. Stekla je zakonska prava osobe, zapravo postala je uvaženi član društvenog sustava.
Sukus pitanja koje se danas na različite načine od mnogih nameće moglo bi glasiti:
“Kakve je tipologije osoba korporacije? Koliko se ponašanje korporacije može uporediti s psiho patologijom čovjeka, npr. s devijacijom u ponašanju psihopata”?
Ako na korporaciju gledamo kao na pravnu osobu, nije teško uvidjeti spojivost izmedju psihopata jedinke i psihopata korporacije.
Sastavljajući nekoliko karakteristika koje određuju ovaj poremećaj, profesor psihologije Joel Bakan, u svom djelu ‘Corporation-the Pathological Pursuit of Profit and Power’, pogledao je mogu li se one aplicirati na korporativno biće: 1. Nezainteresiranost za osjećaje drugih.
2. Nesposobnost održavanja stabilnih, trajnih društvenih odnosa.
3. Ravnodušnost po pitanju sigurnosti drugih.
4. Nečasnost: učestalo laganje, obmanjivanje, prevare. Zbog svog unutarnjeg ustrojstva, strogo utemeljenog na interesnoj psihologiji, zbog konkurencije otvorenog tržišta koje stvara neprekidnu kompeticiju i kako pokazuju razni slučajevi nastranog ponašanja, u suštini svim korporacijama pripadaju navedene osobine.
Ako je dakle korporacija istaknuti član našega društva, koji je uz to predstavlja i odlučujuću instituciju našeg doba, poprimila osobine psihopate, tko onda snosi moralnu odgovornost za njene postupke?
Jasno je da umjetna struktura ne može razmišljati o moralu. Ne može stoga biti ni socijalno odgovorna niti ima smisla to očekivati od korporacije.
Ona je dakako samo umjetno stvorena ‘osoba’, ali ljudi, koji su u njoj aktivni, dioničari, upravni odbori ili zaposleni, za sve njih očekujemo da imaju moralne principe i osobine.
Međutim i površna analiza ukazuju na patološku mogućnost da ljudska bića zapravo više ne upravljaju korporacijama, već da je ta umjetna osoba nadrasla i podčinila čovjeka.
Jedan izvršni direktor, da bi očuvao integritet svog posla, naprosto ne smije razmišljati o sudbinama onih kojima daje otkaze, niti se smije obazirati na eventualno uništavanja nekog eko-sustava ili životno potrebnih resursa. On djeluje po pritisku pravila koje traži stalnu zaradu, za to je školovan, pa ako misli nadalje raditi svoj posao mora biti uspješan, te voditi računa o probitku korporacije i zaradi.
Za sve greške ili katastrofe prouzrokovane djelovanjem korporacija, koje civilno društvo uoči i utuži, korporacija ima spreman tim iskusnih odvjetnika. A eventualnu krivnju za svoje greške, ili grijehe, platit će novcem. Baron Thurlow (1731-1806) britanski odvjetnik i političar, je već u začecima oblikovanja engleskih korporacija primijetio kako one “nemaju dušu koja bi mogla biti spašena, niti tijelo koje bi moglo biti pritvoreno”. Osoba korporacije nema uobičajenu refleksiju koju stvara savjest, ima samo slijepi unutarnji pritisak koji odmah traži rezultate. Pritom svaka korporacija ima obvezu koja ne bira sredstva da drugima prebaci bilo kakve eventualne gubitke ili troškove.
I one će to činiti nepogrešivo svugdje tamo gdje to dozvoljava neoprezno i bezbrižno društvo.
Taj pritisak je snaga koja stvara unutarnju patologiju korporacije. A ta patologija širi društvom značajnu psihičku virulenciju, zapravo unutarnju strukturnu glad umjetne osobe, koja nagonski sebi stvara svoju osnovnu životnu potrebu – potrošačko društvo.
Oni koji smatraju da je u procesu stvaranja društvenog sustava došlo do fatalne pogreške, da je čovjek u svojoj ludosti izgradio sebi Frankenstaina, a koji ga eto sada guši, te da je proces izmaknuo kontroli, po svemu sudeći nisu daleko od istine.
Svaka poštena analiza unutrašnjeg ustroja korporativne strukture mora doći do otkrića mehanizama koji stvara potrebitu energiju čija se snaga izražava u patološkom pritisku.
Tu energiju daje korporativna matica, banka. Kako se svaka energija izražava u svojoj snazi, ovu možemo naprosto nazvati ‘novac na kredit’.
KREDITNI NOVAC U korporativnoj paradigmi novac, kao jedinstveno sredstvo razmjene, odnosno komunikacije među najrazličitijim ljudima i djelatnostima, definira se kao obveza ili dug.
U ekonomski sustav novac ulazi kao roba koja se posuđuje na određeno razdoblje, a za tu se uslugu traži interes. Ovu djelatnost vrše privatne banke pod supervizijom centralne banke. Po riječima pokojnog profesora Murray N. Rothbard-a (1926-1995) ekonomiste i znanstvenog suradnika instituta Ludwig von Mises, “Centralna Banka SAD (Sistem Saveznih Rezervi FED) praktično kontrolira nacionalni monetarni sustav a da nikome ne polaže račune. Ona nema proračun, ne podliježe nikakvoj kontroli i ni jedan Kongresni Komitet ne može nadgledati njene aktivnosti”.
Tajanstven proces tokova kreditnoga novca, kao iz nekog mraka, danas postepeno dolazi do svijetla građanske svijesti.
Od trenutka ozakonjenja bankarstva djelomične rezerve, čija povijest datira od priznanica engleskih zlatara, koji su otkrili da jednostavnim štampanjem priznanica mogu fiktivno multiplicirati čuvane vrijednosti u zlatu, posuđujući s kamatom ono što zapravo nemaju, novac je izgubio svoju realnu, takozvanu zlatnu podlogu i postao društveni papir od građanskog povjerenja. Nažalost, ovo povjerenje je u velikoj mjeri van kontrole javnosti i bilo je oduvijek podložno manipulacijama onih koji ga stvaraju. To je utjecalo na patologiju čovjeka bankara, kojem se pružila mogućnost ostvarivanja ne samo velikog profita, već i ogromne društvene nadmoći. Mehanizam profitiranja ima mnogo opisa, ali je zapravo princip jednostavan. Novac u društvu djeluje kao dotok energije, ako ga ima u opticaju, društvo ima opće razumljivo sredstvo komunikacije na osnovu kojeg razvija svoju urođenu kreativnost i povjerenje. Gradi se, stvara, proizvodi i trguje.
Novac dat na kredit je pravno definiran kao obveza ili dug. To znači da se glavnica mora vratiti u cijelosti s kamatom.
Kako je tako novi novac uvijek nanovo potreban, jer se neprestano vraća u banku, bankarima je dovoljno zatvoriti dotok kredita, proglasiti monetarnu krizu koju naizbježno sami i stvaraju te vršiti pravni pritisak da se dugovi vrate. Novac na kredit dizajniran je tako da se zapravo ni u kakvom slučaju sav ne može vratiti, jer već i potreba plaćanja kamate nadilazi količinu novca u opticaju. Bankarima se tako otvara mogućnost da na ime nenaplaćenog duga jeftino preuzmu dio novo stvorenih društvenih korisnosti i da to nazovu neizbježnim poslovnim cikusima.
Ovaj postupak danas se sofisticirano razvija na razini sustava cijelih država, pa nadmoćni bankarski sektor, kao privatna korporacijska osoba, postepeno preuzima i odluke na razini političkih ovlasti.
Moglo bi se reći da je lucidna ideja multiplikacije novca kroz sustav djelomične rezerve, kad se posuđuje ono što se zapravo nema, a za uzvrat traži povrat realnih vrijednosti, povijesna (samo) prevara paar ekcellence.
NEKREDITNI NOVAC Kreditni novac i njegova multiplikacija je ipak ukazao na jednu važnu činjenicu, koja se od strane teoretičara zavjere pripisuje tajni novca znanoj samo masonima na vrhu piramide, a čiju suštinu mnogi školovani ekonomisti još uvijek ne uviđaju, pa stoga osporavaju.
Kreditni novac je naime dokazao da novac jednostavno predstavlja energiju ekonomskog procesa. Mjernu jedinicu. Ta energija postaje djelotvorna onog trenutka kad se integrira na jednoj psihološkoj kvaliteti utemeljenoj u ljudskoj naravi, na povjerenju. Novac koji se sustavom djelomične rezerve stavlja u ekonomski proces vrši kvalitetan rad kao svaki usmjereni dotok energije, pritom uopće nije važna činjenica što on u cijelosti nema pokrića i što je u stvari stvoren iz ničega. Ovaj uvid je ključ koji neposredno otvara tajnu novca. U pravu su dakle svi oni koji smatraju da bi trebalo uvesti bankarstvo pune rezerve. Bankama očito treba oduzeti posao multiplikacije, odnosno regulacije novca u opticaju, jer se pokazalo da takva nadmoć u privatnim rukama ne samo da stvara patološke efekte, već je temljeni uzročnik inflacije i deflacije ekonomskih tokova. Pa sljedom toga i uzrok svake recesije i krize.
Ali ostaje činjenica da onda nedostaje, jer u tom slućaju u stvari nestaje, faktor koji vrši emisiju potrebne količine novca u opticaju. Stojan Nenadović,(09.10.1942. – 21.05.2011.) veliki borac za ljudska prava, koji je po svojoj prilici prvi napisao osnovne teoretske postulate za sustav nekreditnog novca, u svom članku ‘Esej o društvu’ kaže: “Arnold Tojnbi je povijest proučavao kroz promatranje rađanja, razvoja i propasti dvadeset i jedne civilizacije. Civilizacija je u usponu dok njene vođe uspjevaju da na izazove okoline ili samog razvoja, dakle na probleme koji se pred njih postavljaju, daju adekvatne odgovore. U trenutku kad se na određeno presudno pitanje da pogrešan odgovor, dolazi do sloma civilizacije i ona kreće stranputicom koja je vodi propadanju odnosno samouništenju.” Ono što se danas pred civilizaciju kao ozbiljan društveni problem postavlja, je pitanje regulatora novca u opticaju.
Čini se da odgovor na ovo pitanje znači onaj jezičak na vagi koji odlučuje o civilizacijskom blagostanju ili samodestrukciji. Ako novac bilo kakvog oblika, kroz povjerenje, postaje pozitivna razvojna energija, onda on mora biti stavljen u opticaj od institucije u koju se također mora imati potpuno povjerenje.
Kako je novac u tom smislu opće društveno, civilizacijsko dobro, struktura koja ga stavlja u opticaj mora predstavljati ukupan narod, a to je jedino Republika, odnosno republičke institucije čije čelnike biraju građani.
Obzirom da Republika predstavlja sve građane koje u njoj žive, ona nema ni potrebe ni prava sama sebi dugovati, stoga se novac u ekonomski sustav, da bi povjerenje bilo potpuno, može i mora stavljati samo nekreditno. Kritike koje općenito idu na ideju nekreditnog novca su mahom površne, vjerojatno kao odraz osobnosti samih kritičara, koji prečesto, bez ikakve refleksije, strukturnu osobu korporacije nadređuju ljudskom biću.
Tu ponajprije čujemo kako je to socijalistička nostalgija, pa se onda barata tezama kako je ‘to taj inflatorni novac’. Čuju se također, od inače ključnih ljudi pojedinih parlamentarnih stranaka, ciničke izjave kako je taj novac izmislio Stojan Nenadović, da je to skup marxističkih lijepih želja, naivne pobjede duha nad materijom… ali da to ne radi na struju, nema čarobnih štapića i sličnih nepromišljenih teza.
U samoupravnom socijalizmu nekreditni novac se doduše stvarao, ali kako to obrazlaže Stojan Nenadović on se stvarao stihijski, otpisivanjem nanaplativih dugova i kroz inflaciju, koja, kako kaže Nenadović: …“uz vremensku asinhronizaciju prihoda i rashoda, čini zapravo stihijski, spontano nastali mehanizam izražavanja viška korisnosti; time što omogućuje istovremenu nominalnu ravnotežu (potrebnu da bi se udovoljilo dogmama ekonomske nauke) i realnu neravnotežu društvenih računa (realiziranu kroz stopu inflacije i vremensko kašnjenje prihoda za rashodima), potrebnu da bi se realizirao bar dio društvenog viška korisnosti, bez koga nema stvarnog društvenog napretka.”
(Što su to ekonomske zakonitosti) Dakle socijalizmu, kao i kapitalizmu, nedostajala je i nedostaje znanstvena metoda. Kako pokazuju povjesničari novca, nekreditni novac nalazimo još i u Rimskom Carstvu, on je pokretač i snaga koja je širila tu kulturu, uzrok je općeg bogatstva rimskog naroda. Novac kovan od jeftinih kovina bio je opće prihvaćen, jeftini novac, dostupan svima i na korist svima. Propast Rimskog carstva poklapa se uvođenjem skupog zlatnog novca i njegovim gomilanjem kod bogatih elita.
Nekreditni sustav novca nalazimo i u periodima širenja Britanske imperije, u obliku evidencijskih štapova, ali i u osnovama čuvenog američkog Ustava, koji donosi odluku da novac može stvarati jedino Kongres.
Nekreditni novac u osnovi negira vjerojatno najveću znanstvenu dogmu našeg doba, definiciju da je novac obveza ili dug.
Ta je dogma integrirana u sve strukture našeg društvenog bića i obrazovanja. Zapravo toliko duboko da je često potreban znatan umni napor kako bi se shvatila njena neprirodnost i disfunkcionalnost, te da bi se otkrili putevi koji vraćaju u prirodne humane tokove.
Međutim, ono što danas budi nadu je činjenica da disfunkcionalnost kreditnog novca, koju svi vide razgoljenu u dužničkoj krizi, više ne može sakriti niti jedna demagogija, niti jedna ekonomska škola. “…Da se velika prevara zaustavi, monetarno-financijski sustav bi se urušio kao kula od karata. Podvale, tajni sporazumi, pronevjere, manipulacije, zablude i obmane nisu više izolirani incidenti, oni su sada esencijalno tkivo cjelokupnog globalnog monetarno-financijskog sustava. Iako su prijevare u mass medijima predstavljene kao izolirane zavjere izvan okvira statusa mirovanja, istina je da opstanak statusa quo sada u potpunosti ovisi o prevarama i saučesništvima u njima. Zašto su upozorenja ignorirana? Zato što status quo implicitno nalaže zloupotrebu i prevaru kao najbitnije dijelove carstva financija. Mi Zemljani obožavamo gledati kako se ulični kriminalci i sitni gangsteri izvode pred ‘lice pravde’, ali zatvaramo oči pred organiziranim financijskim kriminalom. Zašto? Možda zbog toga što sistemske financijske prevare nisu dovoljno dramatične? Ili zato što je financijska forenzika nevjerojatno dosadna u odnosu na raspadanje leševa?”
Radi se samo o ekonomiji ili vlade lažu, a banke kradu dok se bogati smiju?
Prvo gusta neprozirna magla, a zatim je iznenada, sasvim neočekivano, pao mrak. Uslijedio je užas. Magla. Mrak. Magla i mrak i dan danas. Iza svih onih nepremostivih barikada izgrađenih od kompliciranih definicija o jednostavnom životu dostojnom čovjeka, konačno je, stidljivo, ali ipak izvirio, tračak svjetla. U potrazi za novim informativnim izvorima, poučen ružnim iskustvom, evo me pred pragom novog svijeta, u tijeku je sjetva drugačije sorte života. Više mi nisu potrebni tuđi prijevodi i složena objašnjenja da bi mogao prepoznati vlastitu slobodu i ropstvo.
Slučajno ili ne, gdje god da bacim pogled, izgleda kao da od političara i ostalih iz skupine odgovornih nikoga ne zanima saznati kako to da sve te efikasne, tehnološki napredne, zemlje pune vrlina u kojima je u razdoblju od nekoliko desetljeća produktivnost povećana za nekoliko desetaka tisuća posto, države koje bi stoga doslovno trebale pucati od blagostanja i prosperiteta; unatoč svemu postignutom, propadaju munjevitom brzinom. Kako smo stvorili nacije ovisne o radu, šopingu, lijekovima i seksu? U carstvu gladnih duhova, stvorenjima zvanim “ljudi” nikad dosta spomenutih zadovoljština. Ta bića nikako ne uspijevaju napuniti stomake. Prazni i mrzovoljni, neprestano žurno tumaraju iako pojma nemaju kamo. Čarobnu dozu kratkotrajnog zadovoljstva uvijek traže izvan okvira vlastitih sposobnosti. Ne znaju što je za njih dobro i zato im se u tome pomaže. U središtu svjetske moći, odlučuje se koliko novih milijuna ljudi treba ostati bez posla, koji broj ljudi baciti u očaj, gdje započeti novi rat, koliko djece mora umrijeti od gladi i žeđi. Tu se rađaju špekulativni manevri, tu se planiraju zavjere, od tuda se ucjenjuju nacionalne vlade, tu se odlučuje tko će i čega biti ministar. Skoro da nema više toga zbog čega te ne mogu uhapsiti, sve je postalo zločin. U zatvoru možeš završiti ako pljuneš na ulici, ne pokupiš pseći izmet, slikaš vlastito dijete na plaži, prerano otvoriš božićni poklon, pročitaš ženin e-mail, pogrešno razvrstaš smeće, ne skineš se gol na aerodromskoj kontroli, opsuješ u autobusu, prdneš u učionici, prodaješ domaće mlijeko, imaš džepni nožić, prelaziš ulicu, pecaš ribu… Kreativno djelovanje nam ograničavaju bezbrojni zakoni. Mreža zarobljavanja kroz propise i pravila specifično dizajniranih u tu svrhu, nametnuta nam je sustavom koji je sada u odnosu na nas 7 milijardi ljudi postao potpuno autonoman. Najveći dio tih zakona je opresivan, intruzivan i invazivan svakom segmentu našeg svakodnevnog postojanja. A pravda? Tko će kršenjem tih zakona riskirati gnjev agenata totalitarističkog sustava da nam pomogne ili nas obrani? Tko je taj koji ima hrabrosti postaviti kao prvo pitanje dnevnog reda na stol bilo koje vlade, izdavanje uhidbenog naloga za bezobzirne slijepe nasilnike koji se nekažnjeno igraju bijesnog majmuna za upravljačem autobusa kojim srljamo u ponor? Pitanje je baš to: tko je toliko hrabar? Odgovor je: Nitko! Jednom je prilikom njemački filozof Johann von Goethe rekao da su najsretniji robovi oni koji pogrešno vjeruju da su slobodni. Iako je stvarnost ta da je svaki čovjek modernog civiliziranog svijeta porobljen još od malih nogu, malo je onih do kojih je ova obavijest doprijela. Naš zatvor nema debele armirane zidove i čvrste čelične rešetke. Neki po prirodi teško shvaćaju, a u podršku umjetne nesposobnosti razumijevanja ostalih se ulažu silne pare i napori. Uzurpaciju same svrhe našeg postojanja i naših neotuđivih prava, nije bilo moguće provesti u djelo bez saučesništva naopako obrazovanih ljudi. Svugdje prisutnim društvenim programom za progresivnu zamjenu zdravog razuma i slobodnog kritičkog razmišljanja degradiranom ideologijom, dovedeni smo u stanje pacijenta teško bolesnog od kroničnog deficita istine i znanja, i kroničnog suficita laži, neupućenosti i neznanja. Iako u ustavima i konstitucijama nigdje nije dopušteno nekome ili nečemu dati slobodu oduzimanja ili narušavanja tuđe slobode, zakon to ovisno o financijskoj težini onog tko ga tumači, dopušta. “Ako zakon sve to dozvoljava, onda je zakon idiotski zakon, jedno veliko sranje namijenjeno još većim magarcima”. Emisiona dobit modernog doba ili takozvani “seigniorage” je termin, ili bolje reći sistem čije je funkcioniranje skriveno od očiju javnosti, bankarska praksa koja od osnivanja Engleske Središnje Banke 1864 godine u dostupnim obrazovnim i informativnim sredstvima nije ostavila ni najmanji trag svog postojanja. Priča počinje ovako: bio jednom na jednom selu jedan čovjek koji je jednog dana odlučio prodati nekoliko svojih konja. Sklopio je nagodbu sa susjedom koji mu je za jednog konja platio s dvije ovce i dva psa. Načuvši za mogućnost dobrog posla, pojavio se i lokalni trgovac. Kupio je od seljaka jednog konja plativši ga s 20 metara tkanine, 4 džempera, dva kompleta tanjura, 3 kompleta čaša i jednom knjigom. Ni draguljar nije htio propustiti povoljnu priliku. I on je kupio od seljaka jednog konja za cijenu od 50 grama srebra. Na kraju je za cijelu priču čuo i kralj. Kralj je od seljaka uzeo jednog konja, a seljaku je za njega dao sjajni dukat. Kralj je seljaku zagarantirao da je dukat težak 30 grama i da je izrađen od čistog zlata. Jedan seljakov konj dakle ovisno o seljakovoj volji, može se kupiti i platiti s dvije ovce i dva psa; ili s 20 metara tkanine, 4 džempera, dva kompleta tanjura, 3 kompleta čaša i jednom knjigom; ili s 50 grama srebra ili s jednim dukatom koji u sebi sadrži 30 grama čistog zlata. Svaka pojedinačna kupoprodaja je čist i pošten posao sve dok kraljeva tvrdnja da u dukatu ima 30 grama čistog zlata drži vodu. No ono što se se među širom populacijom nikad ne spominje, to je da kralj može prešutjeti intrinzičnu vrijednost platnog sredstva jer je obavezan proglasiti samo zakonsku, odnosno nominalnu vrijednost novca. Na ovaj način je kralju omogućeno da ako mu se tako prohtije, kroz proizvodnju dukata od nekog drugog materijala, upotrebu dukata od čistog zlata u njegovom kraljevstvu zamijeni upotrebom krivotvorenog novca. Na primjer, kralj može napraviti dukat koji u sebi sadrži 20 grama običnog željeza i tako legalno, i dalje ga nazivajući “zlatnim dukatom”, kupnjom konja sa samo 10 umjesto 30 grama zlata, seljaku ukrasti 20 grama tog plemenitog metala. Što ako se shvativši kakve je moći gospodar, kralju poveća apetit, ili ako ne daj Bože – a povijest je tome živi svjedok, njegova pohlepa naraste do neslućenih razmjera? Kralj bi legalno mogao početi proizvoditi krivotvoreni novac u gotovo neograničenim količinama, recimo zlatnicima koji u sebi sadrže samo 0,001% zlata i 99,999% običnog, gotovo potpuno bezvrijednog starog željeza. Seljak suvremene civilizacije, silom prilika u takvom životnom okruženju, pretvorio se u sebičnu i egocentričnu individuu koja je izgubljena u labirintu neznanja, dezinfomacija i ignorancije, na kolektivne interese potpuno zaboravila obraćati pažnju. Njegov je stav da ga se kraljeva zakonska ovlast nesmetanog falsificiranja novca uopće ne tiče jer našminkanim bezvrijednim željezom i dalje može svoje konje zamijeniti za drugu robu odgovarajuće vrijednosti. Međutim, ovakvim ponašanjem, seljak kralju dopušta stjecanje neograničene kupovne moći, ili drugim riječima, seljak kralju poklanja sposobnost kupnje svega što novac može kupiti, od materijalnih vrijednosti do političkog utjecaja. Što ako se kralj koji iako u stvarnosti uopće nema zlata, poželi krivotvorenim novcem dočepati seljakove farme iako ona uopće nije na prodaju? I što ako seljak to odbije, a kralj zatim falsificiranim novcem kupi vojsku kojom će na silu oduzeti i prisvojiti sva seoska imanja u kraljevstvu, i tim istim lažnim zlatnim dukatima plati dželate koji će svakoga tko se usprotivi krađi skratiti za glavu? Probajmo na trenutak zamisliti situaciju u kojoj je tiskara organizatoru humanitarne nogometne utakmice koji je od nje naručio 100.000 ulaznica s otisnutom cijenom od 100 kuna, za posao intrizične vrijednosti od 500 kuna umjesto toga naplatila sveukupnu nominalnu vrijednost ulaznica od 100.000.000 kuna. Najjednostavnije objašnjeno, danak feudnom gospodaru, seigniorage, ili emisiona dobit, predstavlja ostvareni prihod na proizvodnji novca. Internacionalnim zakonima su pravo na proizvodnju novca prisvojile centralne banke. Proizvodnja novca ima svoje troškove koji zajedno s materijalom od kojeg je sam novac izrađen, predstavljaju njegovu intrinzičnu vrijednost. Međutim, novac ili takozvana valuta, posjeduje i svoju nominalnu vrijednost. Nominalna vrijednost valute je znamenka otisnuta na naličju valute. Razlika između intrinzične i nominalne vrijednosti novca, odnosno razlika između sveukupnih troškova proizvodnje novca i vrijednosti s njegovog naličja, to jest zarada proizvođača na proizvodnji valute – eto to je emisiona dobit. Proizvođač valute “dakako” nastoji novcu što više smanjiti intrinzičnu, i što više povećati nominalnu vrijednost. Razlika između intrinzične i nominalne vrijednosti današnjeg modernog novca je gotovo sto posto. Tako na primjer troškovi proizvodnje jedne papirnate novčanice od 500 eura iznose manje od 30 centi. Sve suvremene službene valute danas u opticaju širom svijeta, zajednički se nazivaju “fiat money”, u prijevodu novac bez ikakvog materijalnog pokrića, to jest podloge. Kroz valutu koju izrađuje središnja banka, ostvaruje se primarni seigniorage, to jest primarna emisiona dobit. Evolucija novca iz papirnatog u elektronički oblik, svela je proizvodne troškove valute na gotovo apsolutnu nulu i povećala emisionu dobit na 100%. Ekonomija u kojoj je količina novca u opticaju jednaka količini proizvoda i usluga u opticaju, naziva se realna ekonomija, u njoj nema špekuliranja. Ono što većina ljudi smatra novcem, papirnate novčanice i metalne kovanice, samo je otprilike nekih 5% sveg onog što u svjetskoj današnjici u raznim oblicima cirkulira u opticaju kao valuta. Preostalih 95% ili prometovanje špekulacija, naziva se virtualna ekonomija. Djelomična obvezna rezerva ili kreditni multiplikator, sistem mnogo poznatiji na engleskom jeziku kao “fractional reserve banking”, praksa je kojom se institucije koje nisu centralne banke koriste kako bi i one također mogle izdavati novac. Kroz ovaj koncept na domaćem jeziku nazivan i kao “bankarstvo frakcijskih rezervi”, ostvaruje se sekundarna emisiona dobit, to jest sekundarni seigniorage. Kad na primjer poslovne banke izdaju kredite, ovisno o prakticiranoj djelomičnoj rezervi koja je na primjer na Zapadu između dva i nula posto; ove financijske institucije jednostavno običnim upisom nekog iznosa u knjigu ili njegovim unosom u računalo stvaraju novi novac doslovce iz ničeg. Na osnovu 100 dolara koji nisu njeni već depozit nekog klijenta, banka ne kršeći zakon može stvoriti 600, 1000 ili deset tisuća novih dolara. Situacija u kojoj banka na ekranu računala ima milijun dolara iako ih u trezoru posjeduje samo deset, identična je onoj u kojoj recimo neka turistička agencija proda sedmodnevno krstarenje na jahti za 6 osoba, a na molu se zakazanog dana pojavi stotinu ljudi koji su svi uplatili to jedno te isto krstarenje. Iz istog primjera, lako je shvatiti da na primjer sudar dva automobila za osiguravajuću kuću predstavlja uobičajeno poslovanje, ali je za istu lančani sudar 50 vozila smrtna presuda. Sad i to znamo, postoji uska skupina ljudi koja inicira stvaranje događaja i određuje njihov tok. Živimo u stvarnosti koja se pokazala iluzijom, stvarnosti koju nekolicina manipulira iz sjene. Znači postoje dobro zaštićeni rijetki čija iluminacija nas konstantno blagoslovljava kroz različite institucionalne rituale i domišljate komercijalne, informativne i obrazovne kanale. Nedodirljivi, nesavladivi, svemoćni ili nevidljivi, kako god ih zvali, neizostavno predstavljani kao nezamjenjivi neophodni garanti, u stvarnom svijetu su sve prisutniji ali uvijek u izmaglici u kojoj se ne raspoznaju njihova precizna uloga i identitet. Iako se radi o imenovanjima iza svjetla pozornice a ne o demokratski izabranima, nepripremljenim čitateljima se ova grupa ljudi redovno predstavlja kao nepobjedivi trijumf smrti nad žrtvovanim životom, monstruoznost koju sami svojom voljom glasanjem dovodimo u postojanje. Razvijena je super-moderna civilizacija u kojoj je čovjek transformiran u biće izvan vremena, životnu formu bez svijesti i vizije budućnosti. Ljudska bića su svedena na razinu neljudske učinkovitosti strojeva, na automatsko funkcioniranje u kojem nema mjesta za razmišljanje i želje. Kroz doktrinu organizirane masovne religije usmjerene prema privatizaciji prirode, ekonomiji dugova i financijama iluzija, čovječanstvu su uslišene molitve: od života primati samo onoliko malo koliko je neophodno da bi se nastavilo raditi – veoma slično dolijevanju goriva u motor da se on ne bi zaustavio. Svijet hiper-suvremenog čovjeka je svijet koji nikada u povijesti nije bio sigurniji, bogatiji i bolje vođen. U njemu ljudska stvorenja rade za korporaciju da bi mogla kupovati stvari koje proizvodi korporacija. U njemu ljudska bića ništa ne stvaraju samostalno – sve što rade rade za korporaciju. U svijetu hiper-suvremenog čovjeka, od novca preko hrane do zdravlja, zabave, obrazovanja i informacije, sve je proizvela korporacija. U tom svijetu, i sam čovjek je zato što je to svojom slobodnom voljom sam tako izabrao, postao lijepo umotani korporativni proizvod. Shodno tome, jedina svrha ljudskog postojanja u ovim vremenima je ta da ispuštanjem duše u tvornicama i redovima u supermarketima, čovjek troši životni vijek na proizvodnju i konzumiranje većinom nepotrebnog lako kvarljivog škarta, bogateći time globalnu elitu još više iako je sav novac ovog svijeta ionako već neko vrijeme u potpunosti u njihovom vlasništvu. Tko ne radi ne jede. Koliko li se samo puta i na koliko različitih mjesta dnevno susretnemo s ovim upozorenjem? Zašto se usred i onog prirodnog i izobilja kojeg su već danas sposobni umjesto nas proizvoditi sve sposobniji i savršeniji strojevi i roboti, i dalje umjesto uživanja u životu moramo gušiti u ogavnoj smrtnoj dosadi neimaštine? Gotovo svi naši problemi su rezultat sustavnog i planskog navođenja ljudi na vjerovanje u stvari koje nisu istinite, i izravno povezani s globalnim monetarnim sistemom. Iako je prava istina ta da je novac bilo što oko čega se ljudi slože koristiti ga kao sredstvo razmjene, iz nekog nepoznatog razloga, svi sredstvo za razmjenu shvaćamo u veoma uskom smislu, uvjereni da je novac nešto što samo naša vlada smije odrediti i kontrolirati. Centralizirana moć i centralizirani novac su simbiozni par. Temeljan izvor moći leži u stvaranju novca, a ne zakona. Sustav stvaranja i distibucije novca ima veći utjecaj na naš svakodnevni život od svih izvršnih, pravosudnih i zakonodavnih odluka zajedno. U aktualnom sistemu, nikakav novac ne može ni dospjeti u postojanje, ako prvo nije postao smrtonosni kamatonosni dug prema bankarskom kartelu! Stara mudra izreka kaže da možeš lagati sve ljude, ali ih ne možeš lagati svo vrijeme. I zato dragi moji ljudi, daje se na znanje mala doza istine.
Redovno, svakodnevno, odvija se tiskanje novca i manipuliranje svjetskog tržišta. Suvremeni svijet je svijet čudne vrste zakona, neki su ih dužni poštivati, a neki ne. Krivotvorenje novca je za neke strogo kažnjivo, a za neke nije. Činjenica je ta da su sustav kojem smo podređeni stvorili “neophodni” i “nezamjenjivi” bankari u korist bankara, a na štetu cijelog kolektiva. Sustav je projektiran kako bi pohlepa monstruoznih čudovišta parazitirala na postojanju ljudi, oduzela im proizvodne kapacitete i uživala u plodovima njihovog rada. Stvarnost je ta da oni koji ne radeći ništa zadobivaju sve veću kontrolu nad resursima; dok se mi ostali istovremeno svega moramo odricati sve više i raditi sve brže ili krepati. Globalna financijska elita se koristi virtualnim novcem kako bi ne plativši ništa, kupila sve i svakog na ovom svijetu. U zadnjih 300 godina se tim svojim novcem bez pokrića besplatno dočepala gotovo svih važnijih poduzeća ovog planeta u sektoru rudarstva, energije, poljoprivrede, prehrane, industrije i trgovine; integrirajući ih skupa s njihovim sestrama bankama u jedan veliki zajednički klub: “Klub financijaliziranih trust-ova”. Financijalizacija je proces u kojem su proizvodi i usluge tradicionalnog gospodarstva pretvoreni u financijske instrumente ili derivate financijskih instrumenata bazirane na financijskoj poluzi; u svrhu uspostavljanja dominacije virtualne ekonomije nad onom realnom. Inicijatori globalizirane financijalizacije u rukama nemaju samo kontrolu nad ovim klubom, oni kontroliraju sve središnje banke ovog svijeta, sve ostale velike i gotovo sve ostale male banke, uključujući i gotovo sve osiguravajuće kuće i druge manje i veće financijske institucije našeg ultra-modernog civiliziranog demokratskog svijeta. Zahvaljujući svojoj virtualnoj valuti izvan svake veze sa stvarnom ekonomijom, do sada je ova globalna financijska elita kroz ovlast za podizanje nemilitiranog iznosa novca i prebacivanje tereta gubitaka i neučinkovitosti na javna leđa, bila u stanju ostvariti osobne naume i zakrpati svaku rupu u financijskim bilancama poslovnih zajednica vlastite imperije. Navedeni globalni financijski konglomerat kontrolira medije, društvene mreže i gotovo sve ostale izvore informacija i oblike komunikacija, kao i sve najveće reklamne agencije i gotovo sve ostale, znanstveni sektor i obrazovni sustav. Na njihovoj je platnoj listi dovoljan broj članova vladajućih i opozicijskih stranaka, i svih masovnih organizacija. Također, kontroliraju najveći dio javnih dužnosnika i menadžere privatnih poduzeća, masoneriju i ono što je u piramidi društvenih klasa iznad nje. Jednostavno rečeno, kroz globalnu monetarnu suverenost u svojim rukama, svjetska financijska elita i izravno i neizravno kontrolira i usmjerava državne politike. Bilo bi zaista veoma teško ne osjećati se Bogovima s takvom moći u rukama! No jedno je sigurno, svakako je još teže mirno spavati stalno opsjednut činjenicom da se sva moć zasniva samo na velikoj laži. Dovoljno je da se istina o njoj samo malo proširi i dok trepneš, rodio se masovni pokret za demokratsku kontrolu monetarnog sustava, stvaranja i distribucije novca. I sve, sve je propalo, istopila se sva moć i urušilo cijelo carstvo … Dakle iz tog nekog razloga, mase ljudi u njihovim mentalnim sklopovima nikako iz točke A ne mogu stići do točke C, a još manje do točke D. Sad kad je poznat razlog zbog kojeg su ubijeni zdrav razum, logika, objektivno i kritičko razmišljanje, red je posvetiti se njihovoj reinkarnaciji. Podvrgnuti monetarni sustav, odnosno stvaranje i distribuciju novca demokratskoj kontroli, znači dobiti u ruke osnovni, ključni alat za demokratske odluke: Što, Koliko, Za Koga i Gdje Napraviti! To bi bila ta čarobna emisiona dobit, svijet svemoći i apsolutne kontrole; financijska, politička, socijalna, kulturna i moralna ovisnost svakog čovjeka ovog svijeta o trulom aparatu; umorna, iscrpljena, ponižena, depresivna i deprimirana masa ljudskih stvorenja koja nemaju nemaju ni volje ni snage osloboditi se zarobljeništva u radnom logoru s nevidljivom bodljikavom žicom. Još uvijek je seigniorage, najveća i najjača moć na planeti kojoj svi robujemo, dosadna i nezanimljiva tema? Postoje mnogi problemi, ali sve dok ne riješimo ovaj, nemoguće je riješiti ostale koji su njegova posljedica. Svako tko ima utjecaj na javno mijenje, odgovoran je za posljedice onog u što su ljudi povjerovali kao rezultat upoznavanja s objavljenim i neobjavljenim, izjavljenim i prešućenim sadržajem. Sukladno logici “bez problema nema ni rješenja”, ova pitanja prosto vape za vašim odgovorima: [1] Novac je dug zvan “credit”, odnosno “kreditni novac”. Termin “credit” je latinskog porijekla, točna definicija je vjera, to jest povjerenje u nešto. Novac je stoga potpuno ista stvar kao i religija, obično vjerovanje u nešto; novčanice i kovanice predstavljaju simbole te religije. Kako novac dakle nije ništa više nego obična vjera, i kako je vjera samo obična mašta, teško da neko može tvrditi da je bio uskraćen za novac. Bilo bi to isto, potpuno identično kao da neko tvrdi da je bio lišen svojih religijskih uvjerenja. Praksa djelomične rezerve omogućuje nekome posuditi 5000 ili i više, iako imaš samo 100 ili i manje, od kojih niti jedan jedini nije tvoj. Na stranici broj 103 prvog kvartalnog biltena za 2008 godinu, Engleska Središnja Banka otvoreno priznaje: “Banke proširuju kreditnu ponudu jednostavno stvaranjem novca iz ničeg”. Da li je ekonomija vezana uz navedeni kredit slična krađi, krivotvorenju ili prevari na štetu navodnog dužnika? DA ili NE. [2] Da li je banka pružajući kredit djelovala u najboljem interesu klijenta? DA ili NE. [3] Postoji li ikakav dokaz da navedena navodna dužnička obveza navodnog dužnika štiti navodnog kreditora od eventualnih budućih gubitaka? [4] Postoji li ikakav dokaz da novac iza sebe ima bilo kakvu materijalnu podlogu? [5] Ako novac iza sebe nema nikakvu podlogu, i ako se stvara iz ničeg, zašto onda države ne stvaraju i novac za plaćanje poreza nego ga oduzimaju od populacije? Zašto se za 1% čovječanstva stvara previše novca, a za 99% čovječanstva premalo? [6] Kroz izdavanje dužničkih instrumenata se od društvene zajednice oduzima na njenu štetu. Kroz izdavanje novca neopterećenog dugom i kamatama se društvenoj zajednici daje na njenu korist. Ono što čini dužničku obveznicu dobrim izborom, svakako i novčanicu čini isto tako dobrim izborom, razlika je jedino između onih koji od njihovog izdavanja imaju korist. Ako države, a iza država stoje njihovi građani, mogu izdavati dužničke obveznice, zašto onda ne mogu izdavati i vlastiti novac? [7] Postoji li neka zemlja bez javnog duga? Da li države svijeta imaju razrađene strategije za vraćanje nacionalnih javnih dugova i prelazak iz negativnog u pozitivno financijsko stanje? [8] Zašto nam uopće treba koncept države kojoj služimo umjesto da ona nama služi? [9] Zašto nam uopće treba koncept novca kojem robujemo umjesto da smo mi njemu gazde? [10] Ako smo Mi Ljudi ti koji proizvode sve potrebno i nepotrebno na ovoj planeti; ako živimo u demokraciji i ako smo Mi Ljudi vlasnici svega onog što proizvedemo, zašto onda Mi Ljudi u obliku bezvrijednih listića papira stvorenih iz ničeg posuđujemo naš vlastiti novac od privatnih banaka? [11] Ako u trenutku izdavanja novca točno ne znamo tko je njegov vlasnik, kako onda poslije možemo znati tko je kome kreditor, a tko je kome dužnik? [12] Ako je sav takozvani “novac” bez ikakve materijalne podloge izdan iz ničeg i pušten u opticaj kao dug kojeg treba vratiti s kamatama, da li je onda taj dug ikako moguće vratiti budući da banke u opticaj izdaju samo glavnicu, a ne i novac potreban za isplatu kamata? [13] Koje bi bile posljedice utopije da sve države izbrišu nacionalne javne dugove i napuste monetarni sustav baziran na izdavanju novca kao duga s kamatama od strane središnjih banaka – privatnih institucija? [14] Da li središnja banka bila ona “neovisna” ili u privatnom vlasništvu predstavlja sukob interesa između javnih i privatnih interesa? [15] Da li su Federalne Rezerve, Europska Središnja Banka i na primjer Talijanska Središnja Banka institucije u privatnom vlasništvu ili ne? [16] Vaša definicija Grupe Bilderberg? Radi se samo o ekonomiji ili vlade lažu, a banke kradu dok se bogati smiju? Konfuzija? Gore postavljena, jednostavna pitanja za svakog normalnog čovjeka, previše su teška? Koliko god eventualno oni bili čak i plemeniti, političari ne mogu biti nosioci promjena jer su prinuđeni igrati po pravilima ove prljave korumpirane igre. Mediji, sudovi, i policija također, otvoreno navijaju za financijske oligarhe. Jedini razlog zbog kojeg se sustav klimavo, ali ipak još uvijek nekako uspijeva održati na nogama je taj što ga nesvjesna obmanuta većina i dalje upotrebljava. Da, nije teško shvatiti da se ljudima čini nemoguće promijeniti ovakve okolnosti. Međutim, stvarna situacija je potpuno obrnuta. Imperator je ostao potpuno gol! Ono što se upravo u ovim trenucima događa u svijetu je to da su se elitisti, uzvišeni gospodari cijele planete, kroz sve veće širenje istine o pozadini monetarnog sustava, suočili s veoma visokom mogućnošću isparavanja vrijednosti njihovih financijskih derivata i ogromnih portfelja izgrađenih na ukradenom bogatstvu, što bi ih dovelo u potpuno identičan položaj onome kojeg su namijenili svim svojim sugrađanima u svrhu gušenja bilo kakve vrste revolta: totalno dekintiran = totalno nemoćan! Svaki oblik nasilja je novo opravdanje za opstanak policijske države. Jedina djelotvorna reakcija koja nama Ljudima Svijeta stoji na raspolaganju je ta da se prestanemo koristiti sustavom i time mu prekinemo pružati za opstanak neophodnu podršku. Ono što smo naučili u proteklih 2000 tisuća godina, to je da ništa nije onakvo kakvim se čini. A to nije malo, to je jako puno! Ono što smo naučili u proteklih 2000 tisuća godina, to je da su naše oči i naše uši jedina moć kojom raspolažu; ako im ih poklonimo, oni će umjesto nas voditi naše vlastite živote. Hoćemo li staroj igri napisati nova pravila, ili ćemo zaigrati novu igru, sasvim je svejedno. Jedina prihvatljiva alternativa odgovoru na pitanje u kojem je kristalno jasno sažet najveći problem čovječanstva, da na kraju napomenem još jedanput – ovo je službeni zahtjev; upis je na listu onih koji bez ikakvog kompromisa zahtjevaju saznati odgovor: Pred središnjom bankom stoje samo dvije opcije: Služiti ili biti služen. Ako središnja banka želi služiti, novac je tiskan kao vrijednost; ako centralna banka želi biti služena, novac je štampan kao dug. Između ostalog, 06 ožujka 2009 je talijanski ministar ekonomije i financija Giulio Tremonti u intrevjuu na nacionalnom TV dnevniku priznao da je glavni uzrok stvaranja javnih dugova taj što su se države odrekle monetarne suverenosti, a nedavno se i Nobelova obitelj distancirala od dodjele Nobelove nagrade za ekonomiju. Ako Zemlja već odavno nije više ravna nego okrugla, ako je ukinuto ropstvo i ako je izvojevana pobjeda nad fašizmom, zašto se onda u konceptu u kojem se novčane jedinice bez ikakve materijalne podloge stvaraju iz nule, Mi Ljudi Svijeta, ne dobivši ništa za uzvrat, i dalje prihvaćamo zaduživati prema privatnoj instituciji za iznos svog novca u opticaju?
Iz mog ludog pera: Kako su banke opljačkale svijet (Perpetuum Bank)
Piše: Vladimir Škopljanac
Stvaranje novca iz ničega ili iz nečije potrebe za novcem, vjerojatno je, nekada, bio nečiji dječji san. Priznajem i ja sam kao dijete često razmišljao o tome kako se u stvari novac stvara. Nakon nekoliko godina shvatio sam da ga netko štampa i da bi bilo lijepo imati jedan takav stroj jer ljudi koji imaju takav stroj mogu sebi naštampati novca koliko im treba. Čak i takav dječji san ili fantazija, iz današnje percepcije, mogli bismo reći nije savršen. Nedostaju mnogi elementi moderne proizvodnje novca iz ničega.
Sustav stvaranja novca iz ničega u mnogome nadvisuje, u intelektualnom smislu, dječje iluzije ili snove. Naime, za proizvodnju tj. štampanje novca iz dječjih snova neophodni su ljudi, papir, strojevi, grafika, tehnologija itd. Itd. Novac stvaran na način koji je danas prihvaćen u bankarskim kartelima ne podrazumijeva gotovo ništa od navedenog i vrlo je opasan. Opasniji je od bilo koje dječje mašte jer je nemilosrdan i ne štedi apsolutno nikoga.
Kako je moguće proizvoditi novac iz ničega? Na prvi pogled mogli bismo reći da je to nemoguće. Ako malo dublje analiziramo poslovanje banaka i ako sebi dozvolimo razmišljanje van klasičnih okvira naše svakodnevne spoznaje onda ćemo lako shvatiti da je i te kako moguće stvoriti novac iz ničega. Ako se novac stvara iz ničega onda bi mogli reći da ga mora biti dovoljno za sve. To bi i bilo ako bi razmišljali na osnovi praćenja logičkih misli.
Stvarnost je drugačija.
Novac banke stvaraju iz naših kredita tj. iz nepostojećeg novca. Kada se pojavimo u bankama i zatražimo kredit za kupnju auta npr. tada dobivamo ćek na određeni iznos ili brojeve na tekućem računu. Možda je malo komplicirano za razumjeti ovakvo poslovanje ali novca tu nema. To su samo brojevi na tekućim virtualnim računima. Novac ne postoji.
Pretpostavimo da se otvorila nova banka u našem mjestu i da nema apsolutno ni jednu jedinu kunu u svom trezoru. Ukoliko se pojavi građanin i položi 1000 kuna kao štednju u tu banku ta banka istoga trenutka ima pravo drugom građaninu izdati kredit od 10 000 kuna. To je moguće jer mu na njegov račun upisuje samo brojeve, a stvarni tj. pravi novac nije u opticaju. Na tih 10 000 kuna banka zaračunava kamatu. Ukoliko taj građanin koji se zadužio kod banke kupi npr. neku robu tada sa njegovog tekućeg računa novac tj. brojevi prelaze na račun tog trgovca koji je robu prodao. Taj novac je na žiro računu druge banke i sada druga banka ima moć upravljanja s njime. Može se dogoditi da vlasnik trgovačke radnje za robu dobije ček i da ga položi u treću banku. Sada treća banka, tj. banka kod koje je taj virtualni novac, na osnovu pologa od 10 000 kn može izdati kredit od 100 000 kuna ili drugim riječima iznos osnovice pomnožena sa deset. Naravno da sada na 100 000 kn banka naplaćuje kamatu i čovjek koji se zadužio mora plaćati stvarnim novcem (svojim radom) iznos kamate jer će u protivnom izgubiti kuću, stan, automobil ili nešto drugo što je poslužilo kao hipotekarna garancija. Potpuno isti način poslovanja je i kad se radi o milijunskim vrijednostima.
Ako je ovo ovako, a što jeste jer ima milijun načina da se provjeri onda se možemo zapitati dokle će sustav izdržati. Možemo se pitati i to za koga mi u stvari radimo i ima li načina da se vrate krediti. Pravi je odgovor taj da se krediti stvoreni u ovakvom bankarskom sustavu nikada ne mogu vratiti. Znam kako će netko reći: kako, pa ja sam svoj kredit vratio? Ovdje nije stvar pojedinca već sustava koji je kao okolnost već uzeo pojedinca kao slučaj.
PRIMJER: Zna se da državna blagajna zjapi prazna i da je novac zahvaljujući raznim lošim okolnostima iznesen iz Hrvatske. Odradili ste mjesec dana u državnoj službi i sada za vašu plaću nema novca. Premijerka Kosor šalje svoju ministricu financija kod svjetske banke po kredit kojim će platiti pristiglu ratu već postojećeg kredita i s kojim će isplatiti plaće državnoj upravi i korisnicima proračuna. Zahvaljujući dobivanju tog kredita uz visoke kamate, napokon na vaš žiro račun (koji je otvoren opet kod stranih banaka) sjeda vaša plaća. Vi sa njom krpite mjesec do kraja i ne razmišljamo o tome da se taj novac, pošteno zarađen nekome treba vratiti. Znači da ste mjesec dana radili kako bi vam netko posudio osobni dohodak. Gdje je tu logika. Logike nema ali vi ste radili, zaradili, potrošili svoje, a ipak to morate vratiti. Za pojašnjenje i pronalazak logike u svemu ovome pozovite ured Vlade RH i tražite da vam objasne. Oni sve znaju.
Države koje su zahvaljujući „Ugovoru o slobodnoj trgovini“ osiromašene i koje su ostale bez svog novca u gotovini više nemaju mogućnost štampanja novca u svojoj državnoj riznici već da bi isplatile trošak države (plaće državnoj službi i penzije) moraju se zaduživati kod svjetske banke i to svaki put većim iznosom nego je bio posljednji trošak države. Da bi se platio dug od 10 kn + 2kn kamate, država mora uzeti kredit od 12 kn + kamate.
Svjetski financijski sustav pokleknut će onoga trenutka kad se smanji zaduživanje i kada države ne budu uzimale kredite jer će nestati novca i rad se neće pretvarati u novac kojim se pune bankovne blagajne u svrhu otplate već postojećih kredita i kamata.
Do kada se države mogu zaduživati ???
Obzirom na Perpetuum Bank sistem ovo je moguće održavati sve dok zadužene države vraćaju kredite svjetskoj banci tj. dok se svakoga dana više zadužuju. Kad prestane zaduživanje, a ono će prestati kad narod više ne bude mogao izdržati pod jarmom nametnutog financijskog ropstva, a to nećemo dugo čekati, tada će nastupiti opći, svjetski financijski slom koji će vrlo negativno utjecati na Svijet.
Kako ove moje kolumne imaju naziv „Iz mog ludog pera“ osuđujem se reći da će najstabilnija država u Europi, a možda i u Svijetu, Švicarska, za godinu, a najduže godinu i pol doživjeti financijski krah koji će se drastično odraziti i na njen politički ustroj. Naravno da ja ni svojoj zemlji ne bi poželio lošu sudbinu (a što joj se još može loše dogoditi? Sve loše je testirano na našem poligonu) ali po mojim spoznajama i sklopljenom mozaiku Švicarska neće izbjeći financijski krah. Ovo tvrdim i zbog razloga što je Bilderberg grupa ove godine svoj sastanak održala u Švicarskoj. Državama koje oni blagonaklono posjete, ne piše se dobro.
Možda u gornjem tekstu nisam uspio dovoljno pojasniti način na koji banke stvaraju novac iz ničega i kako lihvare narod jer bi za podrobnije objašnjenje trebalo mnogo više papira, ali vjerujem kako za tvrdnju oko Švicarske nema sumlje. Znam kako će mnogi čitatelji ove kolumne još jednom odmahnuti glavom ili mi čak dodijeliti „prestižan“ epitet iz naslova kolumne. Živi bili pa vidjeli što će se događati. Predstava koju izvodi Američki predsjednik Obama savršeno se uklapa u scenarij skrojen od trane iluminata na sastancima tajnih masonskih i sličnih društava.
Kako se uopće boriti protiv svih ovih nedaća?
Iskreno rečeno vrlo je teško boriti se ako smo izgubili gotovo sve bitke i pri samom smo kraju rata. Za ratovanje potrebno je imati resurse. Naša bivša država Hrvatska imala je resurse koje smo prodali zahvaljujući nerazumnim, sebičnim, pohlepnim i taštim političarima. Prodali smo primjerice banke i sada se hvalimo uspjehom banaka tj. njihovim uspješnim prošlogodišnjim poslovanjem. Gotovo sve firme su radile sa minusom ili su bile na pozitivnoj nuli osim banaka. Umjesto što im kličemo i hvalimo se njihovim uspjehom, bilo bi bolje da zbog njihovog poslovanaj plačemo. Da su banke u Hrvatskoj radile sa pozitivnom nulom u državnom bi proračunu ostalo nekoliko milijardi kuna. Ne čude me potezi guvernera jer on odavno igra dobro režiranu igru Bilderberg grupe što se tiče financijskog sloma države Hrvatske. Oni koji misle da je Guverner u suprotnosti sa Premijerom-kom grdno se varaju. I guverner i Premijer-ka igraju u istom timu Bilderberg grupe. Onaj tko sumlja u to neka pročita moje prethodne kolumne u kojima sam spominjao šest milijardi kuna koje je guverner iz državnih rezervi dao bankama. Novac je dan bankama koje nisu u hrvatskom vlasništvu. Ima li tu logike ako smo iz gornjeg teksta vidjeli kako banke stvaraju novac i zadužuju građane. Dakle, hrvatski novac dan je stranim bankama da bi te banke naš novac dale našim tvrtkama pod određenim kamatama i na tom novcu odradile nevjerojatnu dobit i zadužile hrvatske građane.
Postavlja se pitanje: koja je učinkovitost ostvarena s tim što je Rohatinski upuhao šest i pol milijardi kuna u gospodarstvo preko stranih banaka? Šta je to u gospodarstvu krenulo na bolje? Tko je taj novac dobio i tko je osjetio poboljšanje u gospodarstvu? Tko mi na ovo pitanje Jtočno odgovori primam ga u klub „mog ludog pera“.
Izlaz iz ove situacije je nemoguć dok na čelo Hrvatske države ne dođu ljudi koji niu u suradnji sa Bilderberg grupom. To nije lako postići jer se već sada regrutiraju novi kadrovi koji će zamjeniti postojeće kada i njihova reptilska košuljica postane neupotrebljiva. Nakon što „face“obave svoje poslanje zbog kojeg su i postavljeni na kormilo države ili država tada ih se poništava. „Face“ tada naglo shvate da su iskorišteni i da je sav glamur i moć koji im je pripadao, zapravo Screen Saver. Sa sobom ništa ne mogu ponijeti. Naglo se razbolijevaju, završe po bolnicama, a liječničke dijagnoze često su oprečne.
Od kojih bolesti boluju neki od poznatih političara može se pročitati u mojoj kolumni „kako odbaciti kožu“ (naravno ovo važi za one koji znaju čitati među redovima).
U slučaju da se dogodi čudo pa da na izborima pobijedi opcija koja ne želi integrirati Hrvatsku u EU tada bi se bar malo pojavilo sunce na hrvatskom horizontu. Jedini način oporavka države je u oporavku gospodartva. Gopodarstvo se može oporaviti jedino hitnim ukidanjem „ugovora o slobodnoj trgovini“ dakle, dokumenta koji je bez ispaljenog metka, uz suport satelitskih destruktivnih elemenata, doveo državu Hrvatku u vječito ropstvo. Taj dokument ukinuo je stotine tisuća radnih mjesta, a hrvate postupno genetski mijenja i od svih nas prave debilne elemente prikazujući nam Gay parade kao dostignuće modernog demokratskog svijeta i najnormalniju pojavu kojoj bi se trebalo diviti. Ukidanjem „ugovora o slobodnoj trgovini“ otvorile bi se nevjerojatne šanse hrvatskom gospodarstvu i proizvodnim procesima u državi.
Sljedeći korak bio bi preusmjerenje svih novčanih transakcija u krvotok jedine hrvatske banke tj, Hrvatske Poštanske Banke. Ovu bi banku, uz nevjericu svih koji ovo čitaju, trebalo pretvoriti u neprofitnu financijsku organizaciju, koja bi svoju dobit ponovo vraćala onome tko ju je stvorio, a to je narod. Zadatak ove banke bio bi financiranje gospodarstva koje je, isključivo, u čistom hrvatskom vlasništvu, a nikako da financira strane tvrtke i strani kapital kao što je slučaj sada sa bankama u Hrvatskoj. Uz suport Vlade RH hrvatsko bi gospodarstvo živnulo jer bi resorna ministarstva donijela odluke o zabranama. Apsurdno ali istinito da bi zabrane pokrenule oporavak gospodarstva. Pretpostavimo da bi resorno ministarstvo zabranilo uvoz voća i voćnih prerađevina u našu državu. Đemovi bi se radili od našeg voća ili ga u protivnom neće biti i nećemo ga jesti. Otvorila bi se mnoga radna mjesta na uzgoju voća, na preradi voća, trgovački lanci prodavali bi naše proizvode i novac bi ostajao u našoj zemlji. Vjerojatno je da bi takvi proizvodi bili skuplji od sadašnjih koji se uvoze ali to je samo prividno. Ja bi primjerice jednu domaću kokoš platio skupo 100 kn ali bi zbog toga taj tko uzgaja kokoš platio moje pome 100 kn. Novac bi kružio u našoj državi akumulirajući i multiplicirajući dodatnu vrijednost umjesto što sada taj isti novac kojeg je ostalo vrlo malo odlazi iz Hrvatske i svakoga dana proizvodi sve veću ovisnost o novom zaduživanju.
Uspostavom kvalitetnog HR bankarstva strane bi banke izgubile interes poslovati u našoj državi i financijski prostor ne bi više bio kontaminiran samouništenjem za HR. Hrvatske bi banke radile za hrvatskog čovjeka vraćajući dobit u gospodarstvo i razvoj Hrvatske, a ne kao sada za bankarske kartela Davida Rockefellera i Obitelj Rothschild.
Vlada bi u tim slučajevima mogla poticati izvoz, a na uvoz osnovnih sredstava namjenjenih proizvodnji i unapređenju gospodarstva mogla bi ukinuti uvozne carinske pristojbe. U svakom slučaju uvoz bi bio dozvoljen isključivo artiklima koji se u našoj državi ne mogu proizvoditi pa bi i dalje vozili strane automobile ali bi ; Bogami, jeli hrvatske pome i paprike. U juvi bi se crvenila hrvatska konšerva koja bi kao nekad mirisala po zelenoj stabljici pome (cime), a ne aditivima i genetski modificiranim supstancama.
Dok se u „uzorovim“ dućanima prodaju originalna i kvalitetna odijela za samo 1000 kuna netko se uporno trudi uništiti i taj oblik prava na rad dozvoljavajući uvoz jeftine odjeće sa istoka. Čije gospodarstvo pomaže naša Vlada zapitajmo se sad?!
P.S. Činjenica je da sve zemlje na svijetu imaju javni dug. Problem je u tome što su ljudi „javni dug „ prihvatili kao nešto normalno, a nitko ne postavlja pitanje što je to javni dug i kome se to duguje toliki novac. Ako je percepcija o zaduženju takva da banka mora imati novac koji nam posuđuje (pogrešna percepcija) onda to znači da bi banke taj novac trebale imati negdje spremljen i pohranjen. Ako ne novac onda njegovo pokriće u zlatu i plemenitim metalima.
Obzirom da i Amerika, kao najmoćnija super sila svijeta, duguje Svjetskoj Banci nevjerojatne iznose, a i sve druge države u svijetu duguju svjetskoj banci nevjerojatne iznose, postavljam pitanje sebi i drugima: kolike bi zalihe u zlatu trebala imati Svjetska Banka i odakle joj toliki novac? Na čemu je zaradila tolike trilijune dolara?
Bilo bi mi logično da Njemačka duguje Francukoj, Francuska Belgiji, Belgija Italiji itd. Međutim, sve države duguju Svjetskoj Banci koja je, vjerovali ili ne, privatna korporacija. Od pripadnosti svjetu jedino u nazivu ima pridjev „svjetska“.
Već sam gore u tekstu napisao za koga rade sve banke u svijetu.
Zašto su ubijeni Kennedy, Kaczynski…nekreditni novac
Iako su pitanja naizgled nepovezana i naizgled nabacana zbrda-zdola, odgovor na njih je ono što ih povezuje. Odgovor od kojeg strepe svjetski moćnici, radi kojega ne prezaju od ubojstava predsjednika, ni premijera ma kako moćnih država. Riječ je o – držite se za stolicu – o nekreditnom novcu! Razočarani? Onda ću proširiti odgovor – riječ je o poklonjenom novcu! Kakav je to novac, tko to još poklanja novac??? Idemo redom. J.F.Kennedy: Kennedy je potpisao Izvršnu Naredbu broj 11110, na temelju koje je odštampao 4.292.893.815 dolara sa natpisom “UNITED STATES NOTE”, umjesto “FEDERAL RESERVE NOTE”.
Na taj je način htio praktički izbrisati javni dug koji je nastao zbog novca kojeg Privatna Centralna Banka – Federal Reserve izdaje iz ničega, a posuđuje ga državi uz kamate. FED je dakle privatna banka osnovana 1913-e u vlasništvu: -Rothschild Banks of London and Berlin (Rothschild)
- Lazard Brothers Bank of Paris
- Israel Moses Sieff Banks of Italy
- Warburg Bank of Hamburg, Germany and Amsterdam
- Kuhn Loeb Bank of New York
- Lehman Brothers Bank of New York
- Goldman Sachs Bank of New York
- Chase Manhattan Bank of New York (Rockefeller) Ubrzo nakon toga je ubijen, a novčanice povučene iz opticaja. Važno je napomenuti kako Akt o Federalnim rezervama ima rok trajanja od sto godina i da istječe za kratko vrijeme. Možda i u toj činjenici treba tražiti povode narasloj nervozi NWO-ida. Ubojstvom Kennedya, lihvari su spriječili stvaranje nekreditnog novca. Poljska Poljska je jedina zemlja EU koja nije ušla u recesiju, nego je i u razdoblju najveće krize u okruženju bilježila gospodarski rast. U čemu je bila poljska tajna? Otpisali su 18% nenaplativih kredita. I istu tu količinu novca zapravo poklonili svojim poduzećima, građanima. Umjesto da ulete u recesiju poput ostatka EU kako bi pokazali da su nacionalne države nesposobne same odolijevati tržištu, Poljaci su se usudili pokloniti novac vlastitim građanima i izbjeći recesiju. Onda je srušen zrakoplov..
Kina je takvih kredita imala 50%!!!!!!
Argentina također oko 50%, ista ona Argentina koja je poput Poljske ispratila MMF stručnjake nogom u guzicu iz svoje zemlje. Hrvatska?
Većina obiteljskih kuća u socijalizmu izgrađena je kreditnim novcem. Međutim, zbog visoke inflacije i nevezivanja kredita za konvertibilne valute, vraćano je tek oko 20% uzetog novca. Ostatak je bio poklon. “Društveni stanovi” su 90-ih “privatizirani” otkupom za 20% realne vrijednosti. Ostatak je bio poklon građanima.Zahvaljujući posljedicama novca poklonjenog još tad, hrvatski građani odolijevaju krizi još uvijek. Dakle, i te kako dobro znamo što je to novac na poklon! Znaju to i pretvorbeni tajkuni koje nitko ne smije pitati otkud im prvi milijun. E taj prvi milijun je nekreditni novac – poklonjen. Koji je poslužio kao odskočna daska ne samo navedenim poduzetnicima, nego i mnogim nenavedenim. Znamo da hrvatska država i danas poklanja novac – kroz poticaje u poljoprivredi, kroz subvencije raznim gospodarskim granama. Taj novac, iako je poklonjen, nije nekreditni jer je nažalost stvoren kao kredit pa tako ne povlači za sobom sve one dobre posljedice koje nosi pravi nekreditni novac. Danas je jedini način stvaranja novca – kao dug. U cijeni svakog proizvoda sadržana je kamata koju moraju platiti svi u lancu (seljak u Ekvadoru je digao kredit kako bi pobrao banane, otkupljivač je digao kredit kako bi ih otkupio, brodar je digao kredit kako bi izgradio brod, uvoznik je digao kredit kako bi platio banane, trgovac je digao kredit kako bi ih kupio od uvoznika, a prije toga i kredit kako bi izgradio trgovački centar,itd,itd) tako da je nemoguće utvrditi realnu cijenu bilo kojeg proizvoda. Kad se novac ne bi stvarao kao dug, imali bismo realne cijene roba, višestruko niže. Jest, istina je da bi onda onih osam banaka s početka teksta ostale bez zarada – što i jest glavni i najveći problem cijele planete!!!! Najveći dio uspješnih poduzetnika, ali i uspješnih država svoj uspjeh zahvaljuje nekoj vrsti poklonjenog novca. No, kakav bi uspjeh tek uslijedio kad bi sve države ( a nas interesira najprije naša) kreirale nekreditni novac, skoro da je nezamislivo. Da ideje o nekreditnom novcu nisu samo šuplje priče, nego vrlo ozbiljne teorijske i praktične zamisli pokazuje rad srpskog znanstvenika g. Stojana Nenadovića koji se idejom o nekreditnom novcu bavi zadnjih 30 godina (ovdje ne bismo trebali imati predrasuda o podrijetlu autora, kao što nemamo ni o penkali, torpedu, milankovićevim ciklusima ili radio uređaju).
Pa pogledajmo što g. Nenadović govori o nekreditnom novcu ( dalje navode donosim uz suglasnost i dopuštenje g. Nenadovića): “Nekreditni novac kao poklon je jedini pravi novac. Nekreditni novac kao poklon ulazi u opticaj bez troška i mjeri realne troškove i cijene. Kreditni novac ulazi u opticaj kao dug koji se mora vratiti i zato se nalazi u troškovima i cijenama koji se dodaju na realne troškove i cijene i zajedno s njima čini nominalne troškove i cijene.
Nominalni trošak (cijena) = realni trošak (cijena) + dug.
Koliko se emitira kreditnog novca, toliko se emitira duga i zato se za njega može kupiti samo dug, odnosno prodati samo dug, a realni trošak i cijena se ne mogu ni prodati, ni kupiti.
Prodaje se i kupuje samo nominalni proizvod, a realni proizvod ne može biti ni kupljen ni prodan. Kad sav kredit uđe u opticaj, on se neko vrijeme ponaša kao poklon , dok ne počne otplata kredita i na kraju nestaje iz opticaja u trenutku otplate kredita. Dakle, novac se povlači iz opticaja kada se vraća kredit. Povlačenje novca iz opticaja ograničava proizvodnju i pojavljuje se kao zakonita ekonomska kriza. Ne smije biti povlačenja novca iz opticaja. Ako se novac kao poklon povuče iz opticaja, mora odmah biti zamijenjen novim poklonom.
Da bi dio namijenjen otplati duga bio što manji, određuje se što je moguće duži rok otplate. Ako je brzina opticaja novca u toku jedne godine jednaka 10, i ako je dužina roka otplate kredita 10 godina, za deset godina bit će proizvedeno društvenog proizvoda koji je jednak 50 puta emitiranog kredita i isto toliko troškova pojavit će se u cijenama. Ako je ista količina novca emitirana kao poklon (koji se ne vraća), za deset godina bit će proizvedeno društvenog proizvoda koji je jednak 100 puta emitiranog novca, dakle dva puta više društvenog proizvoda, a i dalje se poklonjeni novac obrće i proizvodi novi društveni proizvod, i dalje nema troškova tog novca u cijenama, i dalje nema inflacije.
Budući da se zbog razvoja društva povećava potreba za većom količinom novca u opticaju, to se svake godine dodaje po nekoliko postotaka novca kao poklona (onoliko postotaka kolike su potrebe razvoja društva) i tako se osigurava stabilan razvoj, bez mogućnosti da se pojave krize. Također, cijelo vrijeme nema inflacije, pa su cijene stabilne i stabilna je vrijednost novca. Novac kao poklon pojavljuje se zato kao realan novac. Pored rasta kredita koji se otplaćuje, a zapravo nije uopće potreban, u nepotrebnim troškovima nalaze se i kamate i nepotrebni porezi (jer ih sada zamjenjuje novac kao poklon), što sve uvećava nominalne cijene i nominalni društveni proizvod. Nominalni proizvod je puno veći od proizvoda koji se može kupiti (ili prodati) s količinom novca s kojom se raspolaže. Zato je potrebna nova količina novca, koji je opet kredit, pa opet nije dovoljan i tako u beskraj, što stvara beskrajnu inflaciju. Novac se stalno obezvrjeđuje, a realan novac mora imati stalnu vrijednost. Stalnu vrijednost ima samo nekreditni novac koji ulazi u opticaj kao poklon. Novac dobijen kao poklon nema troškove koje treba dodati na realne troškove i realne cijene. Oni ostaju takvi kakvi jesu i prodaju se po svojoj realnoj vrijednosti (cijeni).
Država može poklanjati mirovine umirovljenicima i dječje dodatke i druga socijalna davanja. Ako je razvijenija može plaćati prosvjetu i zdravstvo ili ulagati u infrastrukturu. Ako je nerazvijena, može ulagati u povećanje proizvodnje. Najbolje je da se polovina novca ulaže u povećanje proizvodnje, a polovina novca u povećanje potrošnje.
Kako se ljudsko društvo razvija, tako raste proizvodnja pa je potrebno sve više novca u opticaju. Ali kako raste proizvodnja, tako raste i dohodak. Ljudi postaju bogatiji pa mijenjaju strukturu potrošnje, luksuziraju, a to vodi usporenju brzine opticaja novca i smanjenju potražnje. Novac kao da nestaje, pa je potreban novac koji bi nadoknadio nedostatak novca, koji je nestao zbog usporenja brzine opticaja novca i smanjenja potražnje.
Otprilike, koliki je porast proizvodnje, treba dva puta toliko više novca. Ako je porast proizvodnje 5%, porast količine novca u opticaju treba da je 10%. Za povećanu proizvodnju treba 5% novca, a 5% novca treba da kupi proizvodnju koja se ne bi mogla prodati zbog usporenja brzine opticaja novca i smanjenja tražnje. Sva proizvodnja bit će prodana po nepromijenjenim cijenama. Neće ostati neprodanih proizvoda.
U cijenama neće biti troškova koji se odnose na vraćanje kredita, kamate i neke poreze. Cijene će biti manje za potrošače (kupce). Njima će ostati nepotrošen novac, kao njihova dobit, odnosno potrošački višak. Proizvođači (prodavatelji) će prodati po cijeni koja će biti znatno viša od uloženog troška. Ostvarit će profit, koji će biti puno veći od profita kojeg danas ostvaruju.
Potrošači će moći štedjeti iz potrošačke dobiti, a proizvođači iz profita, ako neće ulagati u povećanje proizvodnje. Od banaka će dobiti kamatu za uloženu štednju. Tko je zainteresiran za kredit, moći će dobiti kredit i platiti kamatu za dobijeni kredit. Ali i ušteđeni novac i dobijeni kredit potiču od novca koji je u opticaj ušao kao poklon.
Novac kao poklon može davati samo najviša vlast u nekoj državi. Banke mogu čuvati štednju koju im netko povjeri na čuvanje i mogu davati kredite samo iz tako prikupljene štednje. Ako tako rade, nikad ne mogu doći u krizu u kakvoj se sada nalaze, a ni nitko drugi ne može doći u krizu.”
Prihvaćanje kreacije nekreditnog novca u jednoj državi povlači za sobom vrlo ozbiljne posljedice – prestanak trčanja za vlastitim repom u bjesomučnoj trci za novcem kojeg moramo nekomu vratiti s nepodnošljivim kamatama, prestanak proizvodnje loše robe koja se mora kvariti kako bismo stalno kupovali novu i novu robu (stvari), prestanak iscrpljivanja prirodnih resursa zbog profita po svaku cijenu; podrazumijeva društvo obilja, zadovoljnih i zdravih ljudi.
Iako zvuči kao utopija ili priča za laku noć, radi se samo o političkoj odluci i stupnju samosvijesti jedne nacije. Ali radi se i o vrlo izvjesnoj prijetnji stavljanja države na listu terorističkih zemalja kao što je to nedavno Velika Britanija načinila s Islandom. Ne odriče se bagra olako uloge robovlasnika . Koja bagra sad? Pogledati popis suvlasnika američkih Federalnih rezervi. Dinko Perica
Švicarski bakar otkriva kriminalce
Tajna društva on 22 lip, 2011
Intervju je održan 30.05.2011. i objavljen u ruskom tjedniku “NoviDen” ( hvala NK-u za slanje )
Peter Odintsov, Moskva 2011.
Prijevod na hrvatski: Jack987
Švicarski bankar otkriva Bilderberg kriminalce
Predsjednik izvršnog odbora Njemačke banke, Bilderberger Josef Ackermann, koji je dugo vremena radio za Rothschilde, iskazuje primjere Bilderbergerovih najgorih ekscesa.
“Strauss-Kahn slučaj… pokazuje da su ti ljudi korumpirani, bolesni u svojim umovima, toliko bolesni da su puni poroka koje drže pod suknjama svojih redova. Neki od njih vole, npr. Strauss-Kahn, silovati žene, drugi pak vole sado-mazo kombinacije, ili su pedofili i mnogi od njih su u nekim Sotonističkim redovima. Kad pođete u neke banke, možete i vidjeti te sotonističke simbole, kao na primjer u Rothschild Banci u Zurich-u”.
“Oni imaju novi plan za cenzuriranje interneta jer je internet još uvijek slobodan. Oni ga žele kontrolirati i koristiti terorizam, ili što god bude potrebno, da bi opravdali svoj postupak. Čak mogu isplanirati nešto toliko strašno da bi za to onda imali opravdanje”.
P: Možete li nam reći nešto o vašom poslovanju u švicarskim bankama?
-
O: Radio sam za razne švicarske banke dugo vremena. Proglašen sam za jednog od najboljih direktora u jednoj od najvećih švicarskih banaka. Jednom sam bio prisutan kad se obavilo plaćanje – direktno plaćanje u gotovini – osobi koja je ubila predsjednika jedne strane države. Bio sam tamo na sastanku i odlučeno je da se ta suma novaca u gotovini da ubojici. To mi je zadalo mnogo dramatičnih glavobolja i dovelo u pitanje moju savjest To nije jedini slučaj koji je bio toliko neispravan, već je bio jedan od najgorih. To je bilo plaćanje strane tajne službe, pisano rukom, naloženo je da se plati izvjesna suma novaca osobi koja je ubila glavnog vođu u stranoj državi. I to nije bio jedini takav slučaj. Primili smo nekoliko takvih rukom napisanih pisama, koja su stizala od stranih tajnih službi sa naredbom da se prebace sredstva sa tajnih računa u korist nekih revolucija ili za ubijanje ljudi. Mogu potvrditi ono što je John Perkins napisao u svojoj knjizi “Confessions of an Economic Hit Man”. Zbilja postoji takav sistem i Švicarske banke su umješane u takve slučajeve.
P: Perkinsova knjiga je također prevedena i dostupna na ruskom. Možete li nam reći koja je to banka i tko je bio odgovoran?
-
O: To je jedna od tri najveće švicarske banke u to doba, a predsjednik je bio u jednoj državi “trećeg svijeta”. Ali, ne želim van previše detalja jer će me oni naći vrlo lako i ako kažem ime predsjednika i banke – riskiram svoj život.
P: Da li možete dati ime nekog iz banke?
-
O: Ne, ne mogu, ali vam mogu ispričati kako se to dogodilo. Bilo nas je nekoliko u sobi za sastanke. Osoba odgovorna za fizičko plaćanje gotovinom je došla i pitala da li može platiti toliko velik iznos u gotovini toj osobi i jedan od direktora mu je objasnio slučaj i svi ostali su se složili i rekli – možeš to učiniti.
P: Da li se to često dešava? Da li je to bila neka vrsta fonda za podmićivanje?
-
O: Da. To je bio specijalni fond u posebnom dijelu banke gdje su pristizala sva kodirana pisma. Najvažnija pisma su rukom pisana. Morali smo ih dešifrirati i u njima je bio nalog za plaćanje izvjesne količine gotovine sa računa koji služe za likvidiranje osoba, financiranje revolucija, državnih udara, svih vrsta političkih stranaka. Znam da izvjesni ljudi koji su Bilderbergeri – da su bili umješani u takve naloge. Mislim, pa davali su naredbe za ubijanje!
P: Možete li nam reći koja je to godina bila ili desetljeće kad se to dogodilo?
-
O: Radije ne bih davao točnu godinu, ali bilo je to 80-tih.
P: Da li si imao problema s takvim vrstama poslova?
-
O: Da, vrlo veliki problem. Nisam mogao spavati danima poslije toga i poslije nekog vremena sam napustio tu banku. Ako vam dam previše detalja, oni će me naći. Nekoliko tajnih službi iz inozemstva, većinom koje govore engleski, davale su naredbe za financiranje nelegalnih akcija, čak i ubojstvo ljudi – sve kroz švicarske banke. Morali smo plaćati prema uputstvima stranih vlasti radi ubijanja osoba koje nisu slijedile naredbe Bilderberga, IMF-a ili World Bank (Svjetske Banke).
P: Ovo je vrlo zapanjujuće objelodanjenje. Zašto osjećaš hitnost davanja ovih podataka u javnost?
-
O: Jer Bilderberg je na sastanku u Švicarskoj. Jer se situacija u svijetu sve više i više pogoršava. I zbog toga što su najveće banke Švicarske umješane u neetičke aktivnosti. Većina od tih operacija su van bilance. To je nagomilano ono što se u javnosti opovrgava. To se ne knjiži i dešava se bez ikakvih plaćanja poreza. Te brojke imaju puno nula. To su ogromni iznosi.
P: Dakle, to su milijarde?
-
O: Više od toga, to su trilijuni, kompletno bez knjiženja, ilegalni i izvan sistema poreza. Pojednostavljeno, to je pljačka svih ljudi. Mislim, većina normalnih ljudi plaća poreze i postupa po zakonima. Ono što se događa ovdje je totalno suprotno našim švicarskim vrijednostima, npr. neutralnost, poštenje i dobra volja. Na sastancima na kojima sam bio, diskusije su se vodile i bile su kompletno suprotne našim demokratskim principima. Vidite, većina direktora švicarskih banaka nisu više lokalni ljudi, oni su stranci, većinom Anglo-Saksonci, bilo amerikanci ili Englezi, oni ne cijene našu neutralnost, oni ne cijene naše vrijednosti, oni su protiv naše direktne demokracije, oni samo koriste švicarske banke za njihove ilegalne poslove. Oni koriste velike sume novaca kreirane ni iz čega i uništavaju naše društvo i druge ljude u svijetu radi svoje pohlepe. Oni žele moć i uništavaju čitave države, poput Grčke, Španjolske, Portugala i Irske, a Švicarska će biti jedna od zadnjih u nizu. I oni koriste Kinu kao robove za rad. I sve dok je osoba poput Josef Ackermann-a, koji je švicarski građanin, na vrhovnoj poziciji njemačke banke i koji koristi svoju moć radi pohlepe i ne poštuje obične ljude, neće biti dobro. Imao je nekoliko tužbi u Njemačkoj, a sad i u SAD-u. On je Bilderberger i ne mari za Švicarsku ili bilo koju drugu državu.
P: Hoćete reći, neki od tih ljudi koje ste spomenuli, bit će prisutni na nadolazećem sastanku Bilderberga u Junu u St. Moritz-u?
-
O: Da.
P: Dakle, oni su trenutno na poziciji moći?
-
O: Da. Oni imaju dostupne ogromne iznose novca i koriste ga za uništavanje čitavih država. Oni su uništili našu industriju i izgradili novu u Kini. S druge strane, otvorili su Europska vrata za sve kineske proizvode. Radna populacija Europe zarađuje sve manje i manje. Stvarni cilj je uništenje Europe.
P: Da li misliš da Bilderbergov sastanak u St. Moritz-u ima simboličku vrijednost? Jer su 2009. imali sastanak u Grčkoj, 2010. u Španjolskoj i pogledaj što se desilo tim državama. Da li to znači da Švicarska može očekivati nešto loše?
-
O: Da. Švicarska je njima jedna od najbitnijih država, jer je u njoj jako puno kapitala. Oni se tamo sastaju jer, između ostalog, žele uništiti sve vrijednosti za koje se Švicarska zalaže. Vidite, ona je njima prepreka, nije u EU, neće Euro, nije potpuno pod kontrolom Brussels-a, itd. S obzirom na vrijednosti o kojima nisam govorio u vezi sa velikim švicarskim bankama – one više nisu švicarske, već ih vode Amerikanci. Ja govorim o stvarnom švicarskom duhu kojeg njeguju i održavaju obični ljudi. Naravno da ima simboličku vrijednost, kao što ste spomenuli, kao u slučaju Grčke i Španjolske. Njihov cilj je biti neka vrsta kluba ekskluzivne elite koja ima svu moć, a svi drugi su dolje i osiromašeni.
P: Da li misliš da je cilj Bilderberga kreiranje neke vrste globalne diktature, gdje sve kontroliraju globalne korporacije, gdje nema više suverenih država?
-
O: Da i Švicarska je jedino mjesto koje je preostalo koje ima direktnu demokraciju sprovedenu na svoj vlastiti način. Oni ucjenjuju druge po sistemu “preveliki da ne bi uspjeli”, kao u slučaju UBS, da bi stavili našu državu u veliki dug, kao što su napravili i sa mnogo drugih država. Možda na kraju žele napraviti Švicarskoj ono što su napravili sa Islandom, gdje su sve banke u državi propale.
P: I to priuštiti cijeloj EU, također?
-
O: Naravno. EU je pod željeznom čizmom Bilderbergovih.
P: Što mislite, što bi moglo spriječiti taj plan?
-
O: E pa to je razlog zašto i pričam sa vama. To je istina. Istina je jedini način. Osvjetlite ovu situaciju, izložite ih. Oni ne žele biti pod svjetlom, izloženi. Mi moramo kreirati transparentnost u bankovnoj industriji i u svim nivoima društva.
P: Ono što kažete je to da postoji jedna pozitivna strana švicarskog bankarstva i druga gdje je nekoliko velikih banaka koje zaobilaze financijski sistem za svoje ilegalne aktivnosti.
-
O: Da. Velike banke treniraju svoje zaposlenike sa Anglo-Saksonskim vrijednostima. Programiraju ih da budu pohlepni i bezosjećajni. A pohlepa uništava Švicarsku, i sve druge. Kao država, imamo većinu najkorektnijih operativnih banaka u svijetu, ako gledate na male i srednje velike banke. Samo su velike one koje djeluju globalno i one su problem. One više nisu švicarske i ne smatraju sebe švicarskim bankama.
P: Mislite li da je dobra stvar da ljudi otkriju Bilderberge u pravom svjetlu i vide ih onako kakvi oni u stvarnosti jesu?
-
O: Mislim da je Strauss-Kahn slučaj naša dobra šansa, jer pokazuje kako su ti ljudi korumpirani, bolesni u svojim umovima. Tim ljudima se kontrolira ucjenjivanjem, jer je to njihova slabost. Oni moraju slijediti naredbe ili će biti otkriveni, uništeni ili čak ubijeni. Reputacija Strauss-Kahna nije samo uništena u masovnim medijima, on bi također mogao i biti doslovno ubijen.
P: Budući da je Ackermann u upravnom odboru Bilderberga, misliš li da on tamo donosi velike odluke?
-
O: Da. Ali tamo ima i drugih, recimo Lagarde, koji će vjerojatno biti iduća IMF glava, a također je član Bilderberga, pa onda Sarkozy i Obama. Oni imaju novi plan za cenzuru interneta jer je internet još uvijek slobodan. Oni ga žele kontrolirati.
P: Dakle, toga se bojiš?
-
O: Nije to samo strah, siguran sam u to. Kao što sam rekao, oni izdaju zapovjedi za ubijanja, dakle, sposobni su za grozne stvari. Ako imaju osjećaj da gube kontrolu, kao sada na primjer u Grčkoj i Španjolskoj, a možda je iduća i Italija, onda oni mogu napraviti drugi Gladio. Bio sam blizu Gladio network-a. Kao što znate, oni su poticali terorizam pomoću američkog novca da bi kontrolirali politički sistem u Italiji i drugim europskim državama. U vezi ubojstva Aldo Moro-a, bilo je to plaćanje pomoću istog sistema o kojem sam vam već govorio.
P: Da li je Ackermann dio tog sistema plaćanja u švicarskoj banci?
-
O: (S m i j e h)… ti si novinar. Pogledaj njegovu karijeru i kako je brzo došao na vrh.
P: Što misliš, što se može učiniti da ih se spriječi?
-
O: Pa postoje mnoge dobre knjige koje objašnjavaju pozadinu i povezuju točkice, kao npr. ona koju sam već spomenuo od Perkinsa. Ti ljudi zbilja imaju profesionalne ubojice koji su plaćeni za ubijanje. Neki od njih dobiju svoj novac preko švicarskih banaka. Ali ne mora uvijek biti tako, imaju namješten taj sistem već po cijelom svijetu. I izlaganje javnosti tih ljudi, koji su sposobni za sve samo da bi održali kontrolu. Mislim doslovce, sposobni su za sve.
P: Mogli bi ih zaustaviti tako da ih izložimo javnosti?
-
O: Da, reći istinu. Mi smo suočeni sa zbilja sirovim kriminalcima, a također i velikim ratnim kriminalcima. To je još gore nego genocid. Oni su spremni i mogu ubiti milione ljudi samo da bi ostali na vlasti i kontrolirali.
P: Možeš li objasniti iz tvojeg kuta gledanja, zašto masovni mediji na zapadu više-manje potpuno šute u vezi Bilderberga?
-
O: Jer postoji sporazum između njih i vlasnika medija. Ti ne smiješ pričati o tome. Oni ih kupuju. Također su i neki od najjačih medija pozvani na sastanke, ali im je rečeno da sve što čuju i vide ne smiju izvještavati o tome.
P: U strukturi Bilderberga, postoji li unutrašnji krug koji zna planove i onda oko njega većina koja samo slijedi naredbe?
-
O: Da. Imate unutrašnji krug koji je u Sotonizmu i onda imate vanjski gdje su naivni ili manje informirani ljudi. Neki od njih čak misle da rade nešto dobro.
P: Prema otkrivenim dokumentima i vlastitim izjavama, Bilderberg je 1955. odlučio kreirati EU i Euro, pa su napravili važne i dugoročne odluke.
O: Da, znate da je Bilderberge osnovao Prince Bernard, bivši član SS-a i Nacističke partije, a također je radio i za IG Farben, koji su pomagali u proizvodnji ciklona B (Cyclone B). Drugi čovjek je bio glava Occidental Petroleum-a, koji je imao bliske veze sa komunistima u Sovjetskom Savezu. Oni su radili za obe strane, ali su zapravo fašisti koji žele kontrolirati sve i svakog, a tko se nađe na njihovom putu – maknu ga.
P: Da li je ovaj platni sistem kojeg ste opisali, van normalnih operacija, zatvoren i drži se u tajnosti?
-
O: U tim švicarskim bankama normalni zaposlenici nemaju pojma da se to uopće dešava. To je poput vlastitog tajnog pretinca u banci. Kao što sam rekao, te operacije su van knjigovodstva, bez nadzora. Nekad su smješteni unutar iste zgrade banke, a ponekad su na drugoj lokaciji. Oni imaju svoj vlastiti zaštitni sistem i posebna područja gdje mogu ući samo ljudi sa posebnim dozvolama.
Pingback: Max Igan: Već je postojala jedna 'plemenita' ideja ujedinjenja Europe - ona Adolfa Hitlera
Rječit primjer kreditnog ropstva daje nam antička atena i njena proklamirana demokracija koja je,kao i danas ,važila samo za dest posto njenih najbogatijh građana,ostatak pučanstva živijo je na rubu gladi,pa je za mnoge jedini način otplate dugova bijo dobrovoljni odlazak cjelih obitelji u roblje,problem je bijo tolkih razmjera da je solon zabranio uzimanje kredita kako bi se prestalo sa tom praksom.naravno da nastala situacija nije bila slučajna več pohlepna politika bogatih koju nije mogao spriječiti ni jedan prosvječeni vladar.rjetko se događa da država ne može nahraniti svoje stanovništvo,najčešče su to posljedice ratova kad je velik dio stanovništva odsutan od svojih polja,unišavanje istih,prekomjerne suše i polave te promjena klime poput dugotrajnih zahlađenja kakve nalazimo u srednjem vjeku.teško je stoga prihvatiti pojam krize u doba kad se,i to u hrvatskoj i unatoć činjenici da ima gladnih,bacaju ogromne količine hrane.nepravedna podjela bogatstva koja se kroz poijest provodila mačem,danas se provodi nepravednim zakonima ,nepravednim porezima te suludom monetarnom politikom.bacanje cjelih naroda u dužničko ropstvo je samo viša pohlepna razina koja unatoč svojoj suptilnosti ne bi mogla uspjeti bez insajdera na vlasti.osobno smatram da je loše i skupo školstvo njihov največi grijeh a ono je takvo jer,jednostavno, nijedna vlast ne želi pametan narod te da tako dovede u pitanje vlastite i pozicieje svoje djece
Da i taman kad su bili pri kraju tog velikog posla i zrtve za dobrobit svih ljudi izbila iz zemlje nafta pa jadni ni krivi ni duzni moradose nastavit mukotrpno busit i radit da to crno zlato bude svima dostupno i eto posto opet ljudima u cijelom svijetu treba i novac da bi kupili od njih tu naftu morali su ulozit dodatne napore da svim ljudima osiguraju i novac ali posto su to jako savjesni ljudi htjeli su ljudima osigurat jeftinu naftu ali morali su i oni od neke crkavice zivjet pa su odlucili novac dat na kredit i, eto nafte nikad dosta pa ni kredita,i sad jadni opet moraju rjesavat kako da im svijet vrati dug a sve samo zato sto je bog dao izobilje nafte oni se nemaju vremena odmorit.
osobno mislim da su svijetska banka i mmf pošteno zaradili svoj novac kopajuči jame i kanale.dogodilo se to na početku svijeta,od tih jama i kanala nastali su svi oceani i sve rijeke svijeta