Čitatelji bloga vjerojatno su već primijetili da se u odabiru tema ne vodim dnevno političkim, često nametnutim, a nerijetko upravo za tu svrhu konstruiranim politikantskim temama. Napraviti ću malu usporedbu s „najvažnijom sporednom stvari na svijetu“, nogometom. Nogomet je disciplina koju mnogi doživljavaju kao nešto u što se razumiju, a kako je upravo u tijeku Europsko nogometno prvenstvo, neka ova usporedba bude mali ustupak dnevnim temama.
Kvalitetne momčadi koje imaju svoju taktiku, kvalitetu i ideju ne dozvoljavaju protivniku da vodi igru i „drži loptu u nogama“. Ne možemo osporiti da su tzv. „političke elite“ jaka ekipa, koja je vješta u igri. Da nije tako ne bi bili u ulozi u kojoj jesu i ne bi imali priliku odlučivati o našim sudbinama i budućnosti. Kako su došli u tu poziciju posebna je tema, no činjenica je da su tu gdje jesu, to moramo respektirati i priznati da su kao udružene skupine vrlo vješti u samopromociji. Vješti su u pozicioniranju sebe, vješti su u manipulacijama, i ne smijemo prema njima ići s podcjenjivanjem, no budimo svjesni da imamo snagu nametnuti svoju igru. Mi, ljudi koji smo ih izabrali da nas zastupaju, imamo pravo i moć odbiti njihove blefove i nametnuti teme koje nas zanimaju, bolje rečeno koje nas u ovim teškim vremenima zabrinjavaju.
Nije potrebno pogled usmjeravati daleko, preko hrvatskih granica i teme tražiti u Srbiji, Sloveniji, Mađarskoj, analizirati zbivanja u Grčkoj, Španjolskoj, Norveškoj, bliskom istoku i pomno pratiti zbivanja na drugim kontinentima. Ne umanjujem važnost turbulentnih događanja u cijelom svijetu. Svjestan sam njihovog direktnog ili indirektnog utjecaja na zbivanja oko nas, no prave teme i problemi koji nas muče nisu na dalekom istoku, u zemljama Europe, ni u susjednim državama.
O našoj sudbini se odlučuje na Markovom trgu. Ondje sjede, dižu ruke i dajemo visoke plaće ljudima koji su izabrani da brinu za Hrvatsku sadašnjost i budućnost.
Dovoljno je osvrnuti se oko sebe samih i tu ćemo pronaći sve teme, treba ih samo prepoznati i ne okretati glavu od njih. Problemi se nikada sami ne riješe i ako odgađamo njihovo rješenja događa se upravo suprotno, stvaraju se novi.
Pogledajte nepreglednu gomilu računa za režije, doprinose, poreze, prireze, spomeničke rente, pretplate i ostale tekuće obveze koje se gomilaju pred nama. Dakako da je za naš svakodnevni mir iznimno važno jesu li računi plaćeni ili nisu, koliki su, kako je nastao iznos za koji nas terete i hoćemo li moći platiti.
Danas ću se baviti nečim drugim, rekao bih čak i važnijim.
Razmislimo o tome na račune kojih i čijih banaka uplaćujemo svoj teško zarađen novac, tko i kako s tim novcem gospodari i kako se vlasnici i njihovi uposlenici ponašaju prema nama. Važno je pitanje i tko daje odobrenja i naloge da se novac usmjerava na taj način i koji su motivi da to bude upravo tako.
U gomili koju imam pred sobom prepoznajem samo jedan račun koji se plaća preko hrvatske banke, HRT pretplatu, sve ostalo su računi banaka u stranom privatnom vlasništvu. Zastrašujuće je da je Vlada Republike Hrvatske prije nekoliko dana donijela odluku o prodaji čak i te, Hrvatske poštanske banke, a indikativno je da su tu odluku mediji popratili sa svega nekoliko riječi, kao gotovu stvar i neizbježnu činjenicu.
Nastavljam pregledavati račune i vidim kako HEP posluje preko PBZ -a čiji je vlasnik Intensa Sanpaolo Italija. U glavi izrađujem pojednostavljenu računicu koja kazuje da nas, 2 milijuna potrošača električne energije, uz prosječni mjesečni račun od samo 300 kn, toj banci donosimo oko 7 milijardi kuna godišnje. To je samo djelić novca koje je HEP, bolje rečeno njegova uprava uz blagoslov tzv. „političkih elita“, dao u ruke stranom privatnom vlasniku da njime gospodari, uz gotovo lihvarske uvjete. Nisam bankar ali samo bi budala svoj novac umjesto na svojem računu isti držala na računu konkurencije i tvrdila da sa svojim novcem sama ne zna gospodariti. Budala ili pokvarena osoba, koja u tome nalazi svoj osobni interes. Treću soluciju ne vidim.
Nastavljam s pregledavanjem uplatnica i utvrđujem da Zagrebački holding posluje preko ZABA-e (Uni CreditI Group Italija), i nakon kratke pretrage na internetu nalazim pouzdanu informaciju da ta javna tvrtka privatnim vlasnicima u Italiji donosi promet od 4 milijarde kuna godišnje. Na račun banke svaki dan biva uplaćeno između 20 i 30 milijuna kuna, čime se javno hvali sam predsjednik uprave Ivo Čović u razgovoru za Hrvatski radio i prenosi taj razgovor na službenoj stranici tvrtke kojom upravlja. Zašto taj novac odlazi u ruke strancima, a ne u banku koja je u većinskom vlasništvu Hrvatske države, bolje rečeno hrvatskog društva?
Državne tvrtke, INA, Hrvatske šume, Hrvatske vode, novac koji se iz naših ruku slijeva u budžete županija i općina, novac kojim posluju javne ustanove, bolnice, lječilišta, sudovi, tvrtke koje velike prihode ostvaruju u poslovanju s državom, često uz državne garancije, tvrtke i privatnici koji su korisnici državnih poticaja i čitav niz pravnih subjekata u potpunosti ovisnih o društvenom bogatstvu i novcu, naš novac upućuje u tuđe ruke umjesto da s njim odgovorno gospodari. Nisu nam dostupni podaci o ukupnim svotama, posebno ne na jednom mjestu, no sasvim je jasno da puste milijarde našeg novaca dajemo u ruke ljudima koji nas upravo tim istim novcem polako i naizgled nezadrživo pretvaraju u kreditno roblje.
U svojoj odluci o prodaji Poštanske banke Vlada Republike Hrvatske navodi da su “Razlozi ovakve Odluke Vlade velika zavisnost HPB-a o dopunskom kapitalu i njegova iznimno visoka cijena.“ Koja je to samo besmislica, banka koja je u većinskom vlasništvu hrvatske države (praktično sviju nas) trebala bi se zadužiti kod ljudi koji su u posjedu upravo našeg novca. Te bi banke tada, uz visoke kamate posudile novac za konsolidiranje banke. Zaradu od posudbe naših novaca nama (!?), jednako kao to godinama čine s drugim sličnim kreditnim aranžmanima, banke neoporezivo iznose iz Hrvatske i daju na raspaloganje svojim stranim vlasnicima. Ti isti potencijalni kreditori konsolidiranja Poštanske banke dodatno su otežavali transakciju visokim kamatama, činili ju “neisplativom” i praktično prisilili nesposobnu vlast da proda i poslijednju banku u državnom vlasništvu.
Priče o nesposobnosti Hrvata da upravljaju svojim novcem, životima i budućnošću služe samo zato da se pljačka koja je započela i prije osamostaljenja Hrvatske može nastaviti, a iza nje stoje bezkrupulozni ljudi koji su se pljačkom okoristili.
Ti se ljudi boje dana kada će pošteni, vrijedni i sposobni ljudi preuzeti Hrvatsku i pustiti da ih lavina zla koju su pokrenuli odnese onamo gdje im je mjesto, u tamnice. Spremni su za održavanje statusa quo platiti svaku cijenu, a naša budućnost je nešto što će uvijek staviti u zalog svojeg osobnog uspjeha. Na nama je da već pokrenutu lavinu, koja prijeti da cijelo društvo odvede u propast preusmjerimo na način da sa sobom odnese krivce za stanje društva u kojem je ono danas, a sebi omogućimo da u mirnim i normalnim uvjetima gradimo društvo po mjeri hrvatskog čovjeka.
Novac koji se neodgovorno upućuje na račune na kojima ne bi trebao biti predstavlja ogroman potencijal za pokretanje hrvatskog gospodarstva, ali on ostaje blokiran na računima banaka koje nisu vođene našim interesima, već interesima svojih vlasnika. Naša težnja za gospodarskim razvojem Hrvatske istovremeno je u čistoj koliziji s interesima zemalja koje imaju utjecaj na upravljanje Hrvatskom. Slabo gospodarstvo postaje lakim plijenom strvinarima koji već dva desetljeća kruže oko Hrvatske i svakim danom otkidaju novi komad našeg, njima toliko slatkog i primamljivog tkiva.
Izlazak iz ove nakaradne situacije u biti je vrlo jednostavan, a kada bi postojao i primjenjivao se institut stvarne kaznene odgovornosti za svoje odluke I počinjene štete, vlada bi to učinila istog trenutka. Prvi korak koji je moguće, bolje rečeno nužno učiniti, prebacivanje je svih računa državnih institucija, institucija lokalne samouprave i trgovačkih društava kojima je osnivač ili vlasnik u značajnijem omjeru Republika Hrvatska u poslovnu banku, koja je u vlasništvu Hrvatske države.
Banke u privatnom vlasništvu moraju poslovati sa svojim vlastitim sredstvima, novcem štediša, reinvestiranjem dobiti ili svježim novcem koji dolazi iz matičnih banaka, ukoliko je riječ o bankama kojima su vlasnici banke izvan Hrvatske. Njihova uspješnost mora biti temeljena na komparativnim prednostima koje mogu ponuditi hrvatskom tržištu, od kojih je možda najvažnija upravo mogućnost pronalaska svježeg kapitala za investiranje u hrvatsko gospodarstvo. Uspješnost bi u tim uvjetima morali graditi na sasvim drugim elementima, a vrlo brzo bi se promijenio odnos prema štedišama i komitentima.
Investicije kreditirane putem Hrvatske banke za razvoj (čemu riječ obnova u imenu), imaju za svrhu jačanje hrvatskog gospodarstva, a Hrvatska država se prema tim investicijama mora postaviti zaštitnički u punom smislu. Nužno je da investicije budu praćene uz minimalne kamate, koje u biti pokrivaju samo troškove kredita i kvalitetnu kontolu tijeka investicije do isteka kreditnog aranžmana, te da imaju punu državnu podršku u smislu osiguravanja plasmana i naplate proizvoda. Korist koju društvo ima ne ostvaruje se kroz kamate koje uzima banka, već kroz rješavanje zapošljavanja, porez, uplate doprinosa, stvaranjem lanaca kooperanata koje također treba tražiti i uvjetovati izbor unutar hrvatskog gospodarstva kad je riječ o investicijama praćenim hrvatskim novcem.
Investicije praćene putem Hrvatske razvojne banke moraju biti usmjeravanene u grane od strateške važnosti poput prehrane stanovništva, energetike, prometa (prvenstveno onog sa svrhom gospodarskog razvoja) i stvaranja uvjeta za što manju ovisnost o drugim sredinama.
Za takvo što potrebno je izraditi dugoročnu strategiju razvoja društva, vođenu hrvatskim interesom, koja u Hrvatskom saboru mora biti donesena konsenzusom. Nakon promjena vlasti mogu se mijenjati samo načini realizacije ranije donesene strategije.
Osim neprihvatljivog držanja društvenog bogatsva u rukama stranaca, postoji još jedna anomalija. Nedozvoljivo je prepuštanje nadzora nad platnim sustavom privatnim bankama, što praktično znači strancima. Nejasno je kako je grupa ljudi okupljena u ulozi zastupnika Hrvatskog sabora, odgovorna za stanje i sigurnost države, mogla donijeti odluku da se nadzor nad novčanim transakcijama prepusti iz našeg nadzora. Posljedice takve odluke dobro vidimo već danas, kada na vidjelo izlaze mnoge sumnjive transakcije koje su skrivane institucijom bankarske tajne. Banke i njihovi vlasnici posjeduju, a postoje dokazi i indicije da i razmijenjuju, povjerljive podatke o poslovnim subjektima i građanima. Banke podatke nesmetano iznose iz Hrvatske, ali ih istovremeno drže kao tajnu pred poreznim i drugim hrvatskim službama. Stranci su upoznati sa novčanim transakcijama između računa tvrtki koje posluju s državom, lokalnom i mjesnom samoupravom, državnim tvrtkama, ali i kretanju tog novca nakon uplata. Upoznati su s vlasničkom strukturom poduzeća, imovinskim stanjem aktera određenih transakcija, ali i osobnim računima te većinom informacija o materijalnoj situaciji sviju nas. Državnim inspekcijskim službama te informacije bivaju dostupne tek nakon zadovoljavanja određenih zakonskih uvjeta, u pravilu ishođivanja sudskih naloga.
Stvorena je mreža podataka koji njihovom posjedniku daju moć prikrivanja ili razotkrivanja određenih transakcija. U vremenima kada se isplata velikih gotovinskih iznosa na ruke uglavnom vezuje uz sumnjive osobe i transakcije, logično bi bilo da putovi kretanja novca budu pod okom onih koji se brinu za zakonitost i sigurnost države. Upravo sada, kada je sve moguće pratiti iz jednog središta, zakonodavac je samog sebe razvlastio u mogućnosti da mu transakcije budu nadohvat oka.
Zašto je to učinjeno možemo samo pretpostavljati, no sasvim je sigurno da nam to ne će odati Ivo Sanader, njegovi bivši ministri, stranački tajnici, kolege saborski zastupnici koji su donosili te odluke ili predstavnici Hypo alpe adria banke, nekih drugih banaka, Podravke, Diokija, Jadrankamena, Kamenskog, Brodosplita, Skladgradnje, Fimi medije i drugih, kada sjednu na klupe sudova.
Rješenje i tog pitanja je jednostavno, nedostaje samo politička volja, naime funkciju središnjeg transakcijskog mjesta treba vratiti tvrtki u državnom vlasništvu Fini. Ne postoji ama baš nikakav razlog da se država odrekne nadzora nad transakcijama i prihoda od naplate usluge koji ovakvim zakonskim rješenjima odlazi u ruke banaka u privatnom vlasništvu.
Tema povratka platnog prometa u hrvatske ruke i stvaranje Hrvatske razvojne (investicijske) banke samo su dvije točke iz paketa gospodarskih mjera koje je svojim znanjem i nekim inventivnim rješenjima kreirao stručni tim dr.sc. Zvonka Čapka, redovnog profesora ekonomije Ekonomskog fakulteta u Rijeci pa ću ga zamoliti da izradi kratku dopunu ovom tekstu. Upoznat sam I s očekivanim učincima mjera koje predlažu, a drago mi je što su rješenja i očekivani učinci vrlo kompatibilni s onim što zastupa ugledni gospodarstvenik i nesuđeni (smijenjen zbog svoje bezkompomisnosti) državni tajnik aktualne vlade, predsjednik CROMA-e, gosp.Vladimir Ferdelji. Zadovoljan sam zato što vidim da dva dokazana stručnjaka, čovjek od znanosti i čovjek od prakse, svaki na svojoj strani, pronalaze kompatibilna rješenja, a to mi potvrđuje da postoji ispravan gospodarski putu, drugačiji od ovoga kojim kroče dosadašnje i ova aktualna vlada.
Za velike promjene treba imati hrabrosti i odlučnosti, ova aktualna i prošla vlada to nemaju. Ponašaju se kao jedina dva člana štafetne utrke, koji trče trku u krug, dok u ciklusu od 4 godine svojeg mandata jedni drugima u ruke predaju štafetnu palicu. Pretpostavljam da vježbaju za dan kada ju planiraju paradnim trkom unijeti u Bruxelles, upravo onako kako su štafete nosili pred noge drugu Titu uBeograd.
Pamtim i dan kad je titova štafeta krenula, ali ju drugovi nisu imali kome predati, voljenog im maršala više nije bilo među živima. Ne ću se iznenaditi ako ih planiranog dana 2013. godine u Bruxellesu nitko ne dočeka, jer se lako može dogoditi da EU do tog dana izdahne.
Marquee Powered By Know How Media.
O bosanskim piramidama, strukovnoj nomenklaturi i diktaturi
Mnogi od nas se pitaju zbog čega se službeno ne prihvaćaju mnoge jednostavne istine kao, na primjer, istina o postojanju Bosanskih piramida, kad svi dokazi koje nalazimo u svijetu oko nas upućuju na to da je službena verzija povijesti promašena, a piramide stvarne? Pa zbog toga što živimo u strukovnoj odnosno tehnotroničkoj diktaturi koja je zapravo posve lažna i zato se istinom isključivo bavi kao metom. Istina je neprijatelj svake diktature i tiranije, jer istina oslobađa. Nasuprot tome, službena odnosno lažna verzija povijesti je odsudna za vladajuću klasu, jer su oni koji ne poznaju povijest osuđeni na ulogu i status ponavljača u magarećoj klupi, a upravo to je ono što naši porobljivači žele. I zato prije nego se odlučimo na polemiku sa službenim strukovnim institucijama vrijedi se zapitati nekoliko ključnih pitanja.
Prvo, da li je uopće moguća slobodna misao bez ideologije? Ako je povjest učiteljica života, onda je jedna od prvih lekcija povijesti upravo ta da društva bez ideologije nije bilo nikada ili je to barem takav slučaj u proteklih nekoliko milenija. To je tako unatoč tome što se svaka tiranija i satrapija kiti imenima božjim i narodnim. Pritom ni sadašnja vladujuća diktatura nije iznimka: ona putem svojih korifeja čitavo vrijeme sebi laska da je demokratska, da je legitimna, da vodi u bolju budućnost. Pri tome se svi učesnici farse pozivaju na narod, opće dobro, istinu, pravdu i napredak , što bi značilo da su iskreni, da svoj narod vole, da je društvo temeljeno na kakvoj takvoj pravdi, i da su motivirani općim dobrom i napretkom, a i vrapci na grani znaju da to uopće nije tako.
To znači da su vlastodršci, ideolozi i apologeti vlasti, odnosno vlasnici ovog društva (jer je vlast vlasništvo), obični lažovi čija lažljivost raste eksponencijalno prema statusu i utjecaju. Kao i svaka druga totalizacija, ona guši svaki disonantni glas, jer totalizacija može opstati jedino kao monolit. Naime, totalitarizmi su nepopravljivi: čim se načmu padaju kao kule od karata.
Današnja tiranija je u ovoj fazi perfidna: tretman neugodne istine za sad se svodi na njezino guranje na margine i zasipavanje lopatama zemlje pri čemu se usklik da je car gol prikazuje kao vrsta eksentričnosti i uvrnutosti. Tko se usudi zaustiti takvo što istom postaje objekt pukog ogovaranja zamotanog u celofan stručnih izraza, a najčešće se čak ne radi ni o tome, već o najobičnijem pijačnom, šibicarskom podvaljivanju. Međutim, kad temperatura u tiranskom kazanu poraste sigurno će doći i do otvorenog terora.
Drugo, kad je to već tako, gledano s pozicije pojedinca, nije li ludo potcijeniti snagu glupaka i izdajnika svrstanih i organiziranih u vladajuće horde? Čemu se uopće zamjerati vladajućoj hordi profitera, neznalica, potkazivača, diletanata i besposličara, i nije li bolje sačuvati svoju bijednu egzistenciju koju će nam politika sigurno oteti drznemo li se da ju izazovemo? Jer vi danas zaista možete izraziti kritiku i uzdržati se od ljubljenja prstena satrapovih svećenika. Za razliku od ne tako davne prošlosti, danas nećete završiti na lomači ili u logoru, barem ne javno (iako itekako postoje atentati i razne namještaljke za one posebno neposlušne), ali ćete biti sustavno marginalizarni, prešućivani, redikulizirani i klevetani od kerbera vladajuće ideologije koji su, plahi i lakomi, podmićeni vlastitim novcem na uštrb budućnosti vlastitog naroda, uvijek spremni žrtvovati obraz za večeru. Ono malo ljudi koji bez časti i dostojanstva ne žele živjeti i ne žele postati pobornici općeg raščovječenja svedeni su na rubrike otpisanih, naivaca i budala.
Treće, onaj koji se drzne dovesti u pitanje laž koja se podmeću za istinu, nužno će doći u sukob sa svima onima koji žive od tiranije, ma kako bijedna njihova egzistencija bila. Dapače, oni na dnu hranidbenog lanca su najspremniji na dokazivanje i spotiču se jedan o drugog da što revnije izvrše svoje bijedne zadatke, nadajući se (naravno, uzaludno) da će bijedni tretman i magareći status kojim ih tiran svakodnevno podsjeća na njihovu bijedu jednog dana prestati, naravno, kad se konačno dokažu u revnosti teroriziranja, potkazivanja i porobljavanja samih sebe i ostalih.
I još gore, onaj koji odluči na svoja leđa uprtiti križ istine, doći će u sukob sa svim međusobno posvađanim glavama mnogoglave aždaje koje rigaju vatru jedna na drugu. Ta paklena mnogoglava aždaja riče iznad tarabe našeg otetog imanja u koje se uselila, dok mi virimo i cvokoćemo na sred puta, a pritom nam se ta aždaja prikazuje kao razulareni skup raznih čudovišta kao da njezine glave ne stoje na istom tijelu. Dakle, pojednac koji ubode u oko i jedan ideološki konstrukt te užasno tašte nakarade doći će u sukob sa svim ideologijama koje čine žamor i kakofoniju od kojih se više u društvu ne čuje ni jedna pametna riječ. Upravo ta čudovišna rugoba, režanje, urlici i riganje vatre, a koja se kočoperi i hvališe kao demokracija i sloboda, prava je slika najcrnje diktature koja nas porobljava poput trojanskog konja, prikazujući nam se kao dar i vrijednost koju nam poklanjaju naši vjekovni neprijatelji i satrapi, u znak navodne pažnje i pomirenja jer su, kažu, oni evoluirali, a mi nismo. Uličarska bestidnost i huliganski bezobrazluk kojom nam uspijevaju podmetnuti rog za svijeću ne govori samo o njima, već govori i o nama, da ni s nama nešto temeljno nije u redu. Jedino kroz praksu možemo pronaći krtički uvid u vlastito stanje, a ono što nas sprječava da se oslobodimo je naša urođena lijenost i nevoljnost da sebi priznamo da smo zapravo porobljeni. Takav uvid nameće obavezu borbe, a mi smo se uljuljkali u konformizam na račun vlastite djece. Na koncu sami sebe porobljavamo taštinom, kukavičlukom i sebičnošću i sami smo saučesnici vlastite propasti koja se krije iza polica prepunih uvozne škart robe. Kao dio bratstva koje se entuzijastično zalaže i predano radi na našoj vlastitoj propasti, nemamo pravo da se vadimo ni na kojeg satrapa i tirana, jer se ti satrapi i tirani uvijek oslanjaju na kolaboraciju svojih podanika, na njihov kukavičluk, naivnost, taštinu, neznanje i sitnoračundžijski mentalitet.
Pritom se potlačeni saučesnici očajničkim kricima pozivaju na struku, kao da je riječ o nekom idolu, nekoj svetoj kravi. Pacijent danas ne smije dovesti u pitanje takozvano stručno mišljenje nekakvih skorojevića – plaćenika farmaceutskih kuća koji se bogate na uštrb njegovog zdravlja i džepa. Predmeti političkog eksperimentiranja ne smiju dovesti u pitanje preplaćene strukovnjake koji se na njima vježbaju u slobodno vrijeme između teambuildinga, motivacijskih seminara i izlazaka po kafanama, uopće ne znajući što čine. Građani ne smiju dovesti u pitanje teror ružnoće i nadri stručnost organiziranih profitera i nagrđivača urbanih vizura, jer to se njih, navodno, ne tiče, jer je navodno to pitanje i predmet struke, kao da struka postoji kao neka kategorija iznad društva i pojedinca kojim se bavi i koji ih plaća. I tako dalje.
Zaboga, i sama riječ struka u korijenu ima isto što i riječ fašizam, a to je fascio (struk). To znači da je svaka struka koja je napustila težnju ka božanskoj sublimaciji i perfekciji te uzela prizemni interes cehovskog bratstva sebi za zastavu nužno totalitarna i fašistička. Znači, ovosvjetovna, mondena struka je po definiciji fašistička ideologija i nema veze sa slobodom mišljenja i pojedinca. Ona predstavlja tehnotroničku vlast, odnosno represivni organ tiranije. Takva materijalistička vlast uvezana u struku ne teži ni božanskom ni metafizičkom, već isključivo profanom i fizičkom, i zato je demonska. Dapače, sam izraz materijalistička ideologija je već sam po sebi aspurdan, jer u sebi sadrži nepomirljivu dihotomiju ideje i materije. Takozvana dijalektika kao koncept iza koje se skriva nije ništa drugo do demonska igra ogledala koja zasljepljuje poglede na vlastitu ništavnost. Dakle, vlast i ideologija su demonske i nepravedne, a, kaže Meša Selimović, da je vlast pravedna ako je od Boga, a ako je nepravedna, onda nije od Boga i treba je rušiti.
I zato su uzaludne polemike sa službenicima komunalnih poduzeća koji se bave održavanjem demonskih fasada i parkića Potemkinovih sela ideološke tiranije. Takozvani strukovnjaci i stručnjaci u stvari u boljem slučaju vrtni patuljci te uklete kuće,a u gorem obični fašisti i totalitarni ideolozi.
Jer sjetimo se što je rekao Mussolini: „Fašizam bi zapravo trebalo zvati korporatizam, jer predstavlja srastanje korporacija i države.“ A tko diktira danas pravila struke? Pa nitko drugi do mnogoglavi sijamski blizanci korporacija i države spojeni preko zajedničke mješine u koju trpaju sve čega se dohvate.
Ali mi to i dalje podržavamo, mada se kao ljutimo. Dok nam se prikazuje obična farsa, a mi iz publike vičemo na ekran! Ali još ne vjerujemo da gledamo filmsku farsu, nadamo da se to možda promijeniti, da će nas tirani pomilovati, nadamo se da će nas zavoljeti ovako bijedne i bespomoćne, jer, na kraju krajeva od nas žive, a nada je, da ponovo citiram Selimovića, najgori ubojica. Dakle, prikazanje društvene zbilje u režiji današnje vlasti i idelogije je obična farsa i ništa drugo, i ništa nećemo dobiti vikom i polemikom s glumcima s filmskog ekrana, s tim režiranim svijetom sjenki. Jednostavno trebamo napustiti kino salu koja je istovremeno farmu u kojoj služimo kao tegleća stoka, izvor zarade i hrane.
Iz istog razloga ni društvena debata danas više ne vrijedi ništa: namještena je i lažna. Ta farsa se održava isključivo zbog toga što svaka tiranija mora proizvoditi iluziju progresa, jer bi inače pala kao kruška. Zato je cilj tirana ograničiti raspon društvene debate, a u tom suženom idiotiziranom opsegu sve grozote, bizarnosti, opscenosti i gluposti raspaliti do krajnosti. Tako ovih dana nas bombaridiraju ljubavnim jadima mladih bankara, glumaca i strančara koje se bave legaliziranom organiziranom pljačkom (baš nam je žao), nekakvim falšim izborima, gej paradama, kvazi-nacionalističkim podmetanjama, kuda se koja fufica prošetala, tko je promijenio ženu, tko je prdnuo na farmi i koji je zaštićeni maneken tiranije jače pljunuo u lice svog naroda. Dakle, kakva debata je uopće moguća u takvoj zagađenoj atmosferi!? U ovakvom stanju mi uopće nismo spremni za nikakav razgovor: javna slika je oktroirana, kontrolirana i instrumentalizirana. Ona nije ništa drugo do marketing tiranije čiji je konačni cilj strahovlada i atomizacija društva do željene krajnosti u kojoj će idealnu ćeliju društva predstavljati prestravljeni, tjeskobni pojedinac i njegov trešteći TV ekran.
Despocije se, dakle, ne popravljaju, nego ruše. Sukob prividno jest stručni, a u stvari je ideološke naravi i dok to ne osvjestimo nemamo nikakve šanse, jer ćemo džaba vikati na ekran. Kao što nema struke bez ideologije, tako nema ni društva bez drugovanja, a drugovanje odnosno društvo može se ostvariti samo među ravnopravnima. Zato u ovom kaosu nema nikakvog dijaloga, samo izluđujuća dreka, jer se i dijalog može ostvariti isključivo samo među ravnopravnima unutar uređenih društvenih odnosa. I zato ovo što gledamo s margina se ne zove debata, nego diktat koji se gura iza dimne zavjese dreke i gungule .
I za kraj da citiramo Goethea: “Nitko nije beznadnije porobljen od onih koji lažno vjeruju da su slobodni.“ Mi smo doista danas slobodni u jedino apsolutno suženim okvirima apsolutne zatvorske ograničenosti. Mi smo, dakle, u ideološkom i psihičkom zatvoru koji teži samici. To što je zatvor virtuelan, a tiranija ideološka i psihička, samo doprinosi osjećaju beznađa. Osvještavanje jezivih činjenica o našoj stvarnosti izaziva tjeskobu, ali čini prvi korak prema oslobađanju pojedinca i društva u cjelini.
Zato je pitanje Bosanskih piramida toliko ključno. Ono predstavlja konac koji će, jednom kad se dovoljno snažno povuče, rašiti čitavu haljinu koja prekriva svu društvenu jezu. To nije pitanje arheologije ili nauke, već ideologije i zato nijedan objektivni naučni argument tiranija ne može primiti, jer bi to značilo njezin harakiri. Ona za sad se pravi nezainteresirana i taktizira iako su ulozi, dakle, krajnje visoki što će se tek vidjeti kad igra uđe u fazu zvanu va banque, a to toga mora doći prije ili kasnije…
Mr. sc. Domagoj Nikolić , Imotski
samostalni istraživač
Preneseno sa: http://www.piramidasunca.ba